Prije onoga našeg rata, za nas većeg i žilavijeg od oba svjetska, između Zagreba i Beograda saobraćao je brzi voz, prigodnog naziva Matoš express. Ime je ponio po slavnome hrvatskom pjesniku, esejistu, kritičaru i polemičaru, rođenom u Tovarniku, u mjestu koje će se 1945. naći na samoj granici dviju bratskih narodnih republika, Hrvatske i Srbije. Za života, Antun Gustav Matoš bio je vatreni Hrvat, starčevićanac i pravaš, što zapravo i nije bilo baš tako jednoznačno kao što će se činiti iz perspektive nekih kasnijih života, sudbina i povijesnih okolnosti. Značajan, i zapravo najplodniji dio Matoševa života, biti vatreni Hrvat i pravaš značilo je biti sa Srbima i uz Srbe. Matematika je tu bila jasna: Vatreni su Hrvati bili protiv Beča, kao što su i Srbi, barem se to tako činilo iz njihove perspektive, bili protiv Beča. To je onda značilo da su jedni bili upućeni na druge. Osim toga, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, u vrijeme kada je Matoš od dječaka bivao odrastao čovjek, Hrvatima nije bila važna njihova razlika u odnosu na Srbe - osnovno je bilo razlikovati se od onih u Beču i Pešti - i na neki su način bili skloni vjerovati da su Hrvati i Srbi jedan isti, dvoimeni narod.
Poslije je Matoš bježao u Srbiju, plivao je preko Dunava, sklanjajući se od mobilizacije u austrougarsku vojsku, pa je godinama živio u Beogradu, prijateljevao s tamošnjim piscima i upoznavao Srbe na neki malo drukčiji način.