NOVAK JE JEDINI SLOBODAN ČOVJEK MEĐU JUGOSLAVENIMA

U posljednjih trideset godina, nakon neslavne propasti državnog projekta bratstva&jedinstva, od mržnje prema drugoj vjeri i naciji nijedan mrzitelj na području bivše Jugoslavije nije imao lične štete. Olajavanje komšiluka, huškanje na manjinca, zapišavanje njegova hrama ili tarabe samo bi donijelo ugled velikog Srbina (Hrvata, Bošnjaka, Makedonca, Albanca…), dobrog vjernika i miljenika vladajućih političkih, stranačkih, crkvenih, džamijskih, mjesnozajedničkih struktura. Ako bi, pak, mrzitelju ustrebalo nešto iz komšijske avlije, ako bi da, recimo, po komšiluku prodaje fudbalere, vegetu, koštice, dovoljno bi bilo da jednom riječju, ili čak bez riječi, demantira svoje prethodno zastupane stavove, i da mu poteku med i mlijeko. Tako je Ivica Todorić, čiji je koncern godinama bio glavni finansijer klero-fašističke i protusrpske desnice u Hrvatskoj, a u čijim su se dućanima i trgovačkim centrima, odmah ispred blagajni, potpisivale peticije protiv ćirilice, mogao u hipu postati vlasnik maloprodajnog prehrambenog lanca, te glavni i ovlašteni bakalin vascele Srbije, koji će pred svjetska prvenstva i olimpijade na dvije strane granice širiti dva međusobno suprotstavljena i jednako toksična patriotizma. Nešto slično događalo se sa Zdravkom Mamićem, koji će kao bjegunac pred hrvatskim zakonom u Bosni i Hercegovini između ostaloga postati i veliki poštovalac Aleksandra Vučića. Ne pitajte se kakva bi mogla biti uzročno-posljedična veza između hrvatskog kriminala, hercegovačkog egzila i srpskog predsjednika. Čim jedan patriotizam uđe u svoju posljednju fazu, dakle u bijeg pred sudskim i policijskim progonom zbog klasičnog lopovluka, Balkanac će se, ako mu je to ikako moguće, okrenuti drugom patriotizmu. Nitko kao ti ljudi, mrzitelji i progonitelji drugih i drukčijih, ne zna koliko je, zapravo, isto i koliko je blisko biti Srbin i biti Hrvat. I biti Albanac, Makedonac, Bošnjak… To je kao da igraš u Zvezdi, pa se preprodaš u Dinamo.

Suprotno tome, oni relativno rijetki sportisti, preduzetnici i poduzetnici, kapitalisti ove ili one vrste, koji bi javno krenuli suprotnim putem, pa bi umjesto mržnje i prezira susjedski svijet dočekivali i ispraćali s empatijom i dragošću, da ne kažemo s ljubavlju, od toga bi imali samo štete. Eto, recimo Novak Đoković. Kad ga je ono, već poodavno, nakon neke pobjede službeni spiker predstavio kao Hrvata, nije se uvrijedio, niti je to doživio kao najgoru provokaciju na svijetu, nego je rekao da nije Hrvat, ali da je “to isto”. Kako može biti isto, sigurno su se pitali začuđeni stranci. Pa Francuz i Nijemac nisu isto, čak ni Kanađanin i Amerikanac nisu isto, i kako bi onda Srbin i Hrvat bili isto? Ili se ništa nisu pitali, nije ih bilo briga. A Đoković je samo nasekirao one čiji je patriotizam izdao, a da ni one druge nije jako usrećio. Da su Srbi i Hrvati isto - jednaka je uvreda i za jedne i za druge. I upravo po tome su isto. (Iako je Novak mislio nešto drugo…)

Ni poslije on nikad, ali baš nikad, nije propuštao priliku da o komšijama nešto lijepo kaže. O cijelim narodima ili o njihovim sportistima, o Marinu Čiliću, hrvatskim fudbalerima, Damiru Džumhuru… I zato su svi, ni zbog čega drugog, s onom zluradošću, koja je graničila s oduševljenjem, dočekali prvu njegovu veliku krizu. Da bi odmah sve zaboravili čim je iz te krize izašao. I sad ga opet čekaju da konačno počne gubiti, pa da mu ispostave njegove simpatije za one koje se ne smije voljeti.

Novak Đoković se, međutim, ponaša kao slobodan čovjek. Jedini slobodan među bivšim Jugoslavenima i njihovom postjugoslavenskom djecom. Nikoga on, nažalost, time neće učiniti boljim, ali će se u njegovoj ispravnosti kao u zrcalu ogledati sve zlo našega patriotskog svijeta. Odličan je to razlog da ga se sa svih strana mrzi. Novak Đoković je ono što smo svi mi mogli biti, ali nam je ovako jednostavnije.