Prof. dr Hrvoje Klasić za Net.hr komentarisao je aktuelnu situaciju u Sjedinjenim Američkim Državama, odnosno proteste koji traju zbog ubistva Afroamerikanca Džordža Flojda.
Klasić smatra da je kritikovanje Amerikanaca (ili bilo koga drugog) zbog diskriminacije, u prvom redu rasne, prisutne u njihovu društvu opravdan i moralan čin ali, kako ističe, licemerno je ne primećivati i ne reagovati na različite oblike diskriminacija u vlastitom dvorištu.
Klasić piše da Flojd "nije ubijen zato što je bio crnac, ali je boja kože u njegovom slučaju bez ikakve sumnje predstavljala otežavajuću okolnost. Taj je brutalni čin, za koji odgovornost snose službeni čuvari reda i zakona, nažalost samo jedan u nizu primera rasizma koji, više nego evidentno, još uvek predstavlja rak ranu američkog društva. U stvari, rasizam je od početka 17. veka kada su prvi crnci kao robovi dopremljeni iz Afrike na područje današnjeg SAD-a konstanta društva koje se ponosi svojom dugogodišnjom i stabilnom demokratijom.
Da, bilo je važnih događaja poput ukidanja ropstva (1865.), donošenja zakona o građanskim pravima (1964.) ili zakona o glasanju (1965.) kojima je poboljšan pravni status crnačkog stanovništva. Ali, uprkos svim tim dokumentima, puna ravnopravnost s belačkim stanovništvom nikada nije postignuta. Sudeći prema najnovijim događajima, uklanjanju diskriminacije očito nije pomogao niti izbor crnca za 44. predsednika SAD-a.
Iako je ubistvo najteži oblik ugrožavanja nečijeg prava na život ne treba zaboraviti niti sve ostale manifestacije nasilja i netolerancije koje američki crnci trpe već vekovima. Uz različite načine fizičkog kažnjavanja rasizam se manifestovao i različitim oblicima psihičkog zlostavljanja i ograničavanja temeljnih ljudskih prava poput onog da mogu birati i biti birani, da se mogu školovati, zapošljavati ili jednostavno kretati gde žele.
Status građana drugog reda i niže vredne rase imali su svi crnci bez obzira na posao kojim su se bavili ili ugled koji su imali u društvu. Džesi Ovens je za SAD osvojio četiri zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936., ali na proslavu organizovanu u njegovu čast u jednom njujorškom hotelu nije smeo doći normalnim liftom za goste nego teretnim kojim se koristila posluga. Neki od najpoznatijih svetskih muzičara poput Reja Čarlsa, Lajonela Hemptona ili Kaunt Bejsi kada bi 1950-ih i 1960-ih išli na turneje po SAD-u morali su imati belog vozača autobusa jer je jedino on smeo ući u restoran i doneti im hranu.
Postupanje policijskih službenika s tragičnim posledicama po Džordža Flojda izazvalo je protestni pokret brojnih Amerikanaca koji rasnu diskriminaciju i rasističko nasilje smatraju društveno neprihvatljivim. Podrška Flojdovoj porodici i demonstrantima izražava se na različite načine i izvan SAD. Mediji na svim jezicima svakodnevno izveštavaju o tom nemilom događaju, društvenim se mrežama šire izrazi podrške uz hashtag #BlackLivesMatter, organizuju se protestni skupovi po evropskim gradovima.
Solidarnost s protivnicima rasizma izražavaju i Hrvati, za sada uglavnom na virtualan način. Kako god, važno je da što više ljudi osvesti i osudi diskriminaciju, te, ako bude potrebno, pokaže spremnost za borbu protiv nasilja na koje ona potiče. Bez obzira na to radi li se o rasno, nacionalno, verski, polno, ideološki ili klasno uvetovanoj diskriminaciji.
Pogled kroz bodljikavu žicu
Aktuelna situacija odlična je prilika da svi zajedno osudimo događaje u SAD-u, ali i da se prisetimo i zamislimo nad vlastitim postupcima u ne tako davnoj prošlosti. Kao što nas u Hrvatskoj (Srbiji, Bosni i Hercegovini) danas šokiraju prizori iz Amerike, tako su ostatak sveta pre nešto više od dve decenije šokirali prizori s ovih prostora. Samo, umesto “krive” boje kože, razlog za psihičko i fizičko maltretiranje, mučenje i svirepo ubijanje u našem je slučaju bila pripadnost “krivoj” naciji ili veri.
Da stvar bude gora, a usudio bih se reći i poremećenija, za razliku od američkih crnaca koji nikada nisu bili ravnopravni s belcima, Hrvati, Srbi i Bošnjaci su živeli, školovali se i radili zajedno, međusobno sklapali brakove, slavili rođendane i verske praznike. Više od četiri decenije uveravali smo i sebe i druge da je suživot različitosti naše bogatstvo i naša prednost.
A onda smo, gotovo preko noći, počeli uveravati i sebe i druge da je normalno i opravdano poubijati ljude u Škabrnji i Vukovaru samo zato što su Hrvati, u Ahmićima i Srebrenici samo zato što su Bošnjaci, u Mrkonjić Gradu ili po ličkim i banijskim selima samo zato što su Srbi. Odjednom je postalo normalno suseda Hrvata, Srbina ili Bošnjaka umesto kroz dvorišnu ogradu gledati kroz bodljikavu žicu u logorima poput onog na Manjači, u Dretelju, Omarskoj, Veleprometu ili Heliodromu.
Odjednom je postalo normalno da Hrvati teraju Srbe iz njihovih stanova u Sisku i Zagrebu, ili da Srbi narede Bošnjacima u Prijedoru da nose bele trake na ruci kako bi lakše proveli etničko čišćenje u tom gradu. Umesto slavljenja saradnje i zajedničkih uspeha umetnika, pevača, glumaca i sportista različitih nacionalnosti postalo je normalno veličati ratne zločince odgovorne za masovna ubistva civilnog stanovništva i širenje nacionalne netrpeljivosti.
Diskriminacija u našem dvorištu
Kritikovati Amerikance (ili bilo koga drugog) zbog diskriminacije, u prvom redu rasne, prisutne u njihovu društvu opravdan je i moralan čin. Ali je licemerno ne primećivati i ne reagovati na različite oblike diskriminacija u vlastitom dvorištu. Osim toga, jesmo li sigurni da je mržnja koja je rezultirala masovnim zločinima 1990-ih uistinu stvar prošlosti? Slučajevi premlaćivanja Srba od Knina do Vukovara ili neugodna iskustva srpskih turista na hrvatskoj obali, uvredljiva antihrvatska, antimuslimanska i antialbanska skandiranja po srpskim stadionima ili negiranja zločina počinjenih od strane Srba u prošlom ratu, kao i jačanje bošnjačkog nacionalizma usmerenog majorizaciji Bošnjaka u odnosu na Hrvate u Bosni i Hercegovini samo pokazuju da su mnogi na ovim prostorima za mržnju još uvek itekako spremni.
Ako svemu pridodamo i spremnost na diskriminaciju LGBT osoba, ideoloških neistomišljenika, “krivih” vernika i nevernika, ili pak migranata s Bliskog istoka stvari ne izgledaju nimalo bezazleno.
Slučaj Džordža Flojda ukazao je na probleme prisutne u američkom društvu, ali bi trebao poslužiti i kao upozorenje svim ostalim društvima na tanku liniju koja deli netoleranciju od nasilja. Kažu da pametni uče na tuđim pogreškama, a budale na vlastitim. Na žalost po nas (na ovim prostorima), čini mi se da postoji i treća kategorija – oni koji uopše ne žele učiti", zaključio je Klasić