Ključni zaključak Konferencije „MSP Srbije 2030: Saradnja - veliki iskorak za „malu“ privredu“ je da produbljivanje i širenje saradnje u okviru malih i srednjih preduzeća (MSP) može vrlo značajno da doprinese razvoju Srbije. Takođe, intenzivnija saradnja može da doprinese i ostvarivanju ključnih ciljeva održivosti iz Agende 2030, poput dostojanstvenog zapošljavanja, razvoja lokalnih zajednica, zelenog rasta i, pre svega, da niko za tim razvojem ne zaostaje. Posle tri decenije teške privredne transformacije i suočavanja sa mnogim izazovima, mala i srednja preduzeća u Srbiji izrasla su u ekonomsku snagu na koju ekonomska politika mora da se usredsredi, jer ona danas čine veći deo srpske privrede.
Konferenciju su, krajem novembra, organizovali Centar za visoke ekonomske studije (CEVES), u saradnji sa Timočkim omladinskim centrom (TOC), a u sklopu Platforme za opštedruštveni dijalog „Održivi razvoj za sve“. Platforma je podržana od strane Vlada Švajcarske i Nemačke, a sprovodi je GIZ u okviru projekta „Reforma javnih finansija – Agenda 2030". Na dva tematska panela razgovaralo se o uspešnim primerima samoinicijativnih modela saradnje, od udruživanja/klastera do inkubatora/parkova, kao i o povezivanju domaćih firmi „šampiona“, koje su se uspešno pozicionirale i šire se na globalnom tržištu.
Zaključak sa prvog panela jeste da se saradnjom, odnosno, udruživanjem MSP svugde u svetu prevazilaze ograničenja i rascepkanost koja proizlaze iz njihove ograničene veličine i da se samim tim stvara korist ne samo za preduzeća, već i za šire društvo. Pored Slavka Lukića, direktora Regionalne razvojne agencije Zlatibor, na panelu su učestvovali i Miloš Grozdanović, pomoćnik direktora Naučno-tehnološkog parka Niš, Slađana Milojević, direktorka klastera modne industrije FACTS, Igor Mitrović, direktor MIND Parka, Zoran Pekez, menadžer Vojvodina Metal Cluster-a i Vladimir Grujović ispred Bin metala.
Na drugom panelu zajedno sa Kori Udovički, predsednicom CEVES-a, učestvovali su Radoš Gazdić, direktor Razvojne agencije Srbije (RAS), Aleksandar Pavlović, direktor USAID-ovog Projekta za konkurentnu privredu, Božo Janković, vlasnik kompanije Enterijer Janković, i Slobodan Janković, direktor poslovnog razvoja Inmolda. Panelisti su zaključili da veće firme sa već uspešnim nastupom na globalnom tržištu treba za sobom da „povuku“ manje firme, koje su blizu ostvarivanja viših standarda poslovanja, ali ne mogu istovremeno da ulažu u njihovo ostvarivanje i osvajanje globalnih tržišta. Takođe, naveli su da je u tim situacijama korist obostrana, odnosno, da već uspešne firme mogu da se usredsrede na najsloženije poslove i tako ostvare veću vrednost, a zaposleni u manjim firmama dobijaju tržište, obuku i znanja koja potom mogu da ponesu dalje sa sobom, čime se ostvaruje dodatna korist za celo društvo.
Izazov je pomeriti fokus sa pomaganja već uspešne saradnje na izbor dobavljača čiji kapacitet tek treba da se podigne na viši nivo, bez obzira na vlasništvo nad sidro firmom, još jedan je od zaključaka Konferencije. Iskustva RAS-a ukazuju na to da i podrška vertikalnom povezivanju može biti vrlo uspešna, mada su izazovi složeniji. RAS već tri godine uspešno radi na razvoju određenog broja dobavljača za multinacionalne kompanije prisutne u Srbiji i program se pokazuje vrlo uspešnim. Program finansira nabavku određene opreme kao i organizacionih unapređenja za domaće dobavljače, a fondovi za ovu namenu će u 2022. godini biti povećani sa 200 miliona dinara na 300 miliona dinara.
„Ne postoji taj konsultant koji može da zameni znanje i iskustvo koje u sebi nosi uspešna kompanija koja ima jasno prepoznatljiv put da taj svoj uspeh dalje širi,“ rekao je Aleksandar Pavlović, direktor USAID-ovog projekta za konkurentnu privredu koji jasno pokazuje, na primeru prehrambene industrije, da je uz relativno malo ulaganja u povezivanje i podršku prenošenju znanja, moguće postići mnogo. Ponajviše se može postići ulaganjem u prenošenje znanja, odnosno u nešto što je svakako jedna od najvećih i najvažnijih obaveza države.
Sektor malih i srednjih preduzeća već radi na razvijanju svojih oblika saradnje, ali bi proces mogao biti mnogo brži, produktivniji i sveobuhvatniji uz veću podršku institucija i razvojnih partnera. Već pet godina nema nikakvih programa koji bi podržali njihove aktivnosti, a, takođe, država treba da prepozna ovakve asocijacije kao merodavne i nezaobilazne u dijalogu sa privredom i njenim potrebama. Naročito je istaknuta potreba da se predstavnici svih ovakvih asocijacija uključe u izradu Zakona o poslovnoj infrastrukturi/industrijskim parkovima koja je trenutno u toku.