Kad je Ina Korn čula da je njen otac, koji ih je pre tridesetak godina ostavio, zaboravljajući njihove rođendane i alimentaciju, pao u postelju, otišla je kod njega u bolnicu, držala ga za ruku i sutradan, kad je htela da mu donese tanjir tople supe, saznala da je mrtav. Za nekoliko dana notar ih je obavestio da je otac ostavio sinu iz drugog braka koliko je mogao više, a njima, deci iz prvog braka, samo nužni deo... Ovako počinje jedna od brojnih priča o naslednicima u Nemačkoj, zemlji poznatoj po nadaleko čuvenom blagostanju, naciji koja stari, ali i po tome što je nemačko nasledno pravo, zapravo, pravo vezano za krvne srodnike. Kakvi su Nemci kada nasleđuju? Oni su, izgleda, slični Srbima u mnogim elementima naslednog procesa - od toga da se ne odlučuju baš lako da pišu testament, pošto pisati poslednju volju znači baviti se sopstvenom smrću - statistika kaže da tek svaki četvrti Nemac ostavlja pisani testament iza sebe, do toga da im novac često ne donosi sreću.
Nemcima, kao i Srbima, krvno srodstvo znači puno, a deca iz poslednjeg braka ponekad još više, i veruju da jedna generacija stvara, druga održava stečeno, a treća upropasti i potroši sve, poput Budenbrokovih, i kod njih nasleđivanje zna da se završi svađom i rasturanjem porodice... To bi mogle biti sličnosti, a kada je reč o razlikama, u Srbiji se nije čulo da je neki tajkun’ostavio svoju imovinu drugima, a ne svojoj deci, kao što to Nemci znaju da učine. Tako je multimilioner Gec Verner, osnivač u svetu poznatog lanca drogerija DM, iz najboljih pobuda i na dobrobit porodice, svoju imovinu ostavio fondaciji, a ne sopstvenoj deci. Slično je uradio i 48-godišnji bankarski investitor Rajner Fos iz Frankfurta. On je, kada je zaradio toliko da više u životu nije morao da radi, odlučio, u dogovoru sa svoje troje dece, da im ne ostavi ništa. „Moja deca neće ništa dobiti... Nasleđe uništava karakter, nasleđe je nepravda...’’, smatra Fos, a slično je uradila i Ize Boš iz dinastije koja je vlasnik Boša, dobrovoljno odustajući od para.