Kada se za nekoga kaže da je umetnik, pa još i slikar, odmah se u poetičkoj meoriji stvara slika osobe koja živi na ivici egzistencije, teško i s mukom. Posle smrti Salvadora Dalija ostao je imetak od 130 miliona dolara. Ne računajući slike, nakit – voleo je da radi u zlatu visoke čistoće, jer je tada podantno i meko, tu su i građevine – najlepši muzej-kriptu na svetu, teatar u rodnom Figerasu, pretvorio je u neverovatan muzej, gde je jedan od eksponata i kovčeg u koji je položen posle smrti.
No, sve je počelo jednog maja 1904, kada se u španskom gradiću Figerasu (varošici veličine Grocke) rodio dečak s neverovatnim darom za crtanje. Majka ga je podsticala i dete je lepilo na svoje slike i kamenje, morske školjke, lišće... Mati je to uredno kačila na zidove. Kada bi se tokom ručka neki kamen odlepio sa dečakove slike i pao, otac bi promrmljao: „Došlo je do promene na umetničkom delu našeg sina...”