Kako je, otkud i zašto prije desetak godina pridjev srbijanski preplavio hrvatske medije, a zatim se putem infekcije proširio na Bosnu i Hercegovinu i na tamošnja bošnjačka glasila, to nije lako znati ni pretpostaviti. Ono što je sigurno: namjera nije bila dobra i plemenita, to znamo jer je sve započelo na Hrvatskoj radioteleviziji i u tekstovima domoljubnih kolumnista, onih koji obično prenose ideje i zapovijedi iz stranačkih i crkvenih stožera i središnjica, vječno budnih, kao puške napetih, kada je riječ o očuvanju općenarodnog gnjeva i prezira prema Srbima (Srbijancima?) i Srbiji. Srbijanska politika, srbijanske vlasti, srbijanski predsjednik otpočetka je zvučalo nekako prezrivo, jadno i ništavno u odnosu na srpsku politiku, srpske vlasti i srpskog predsjednika. Zašto? Ne zato što bi u suštini stvari i u značenju riječi trebalo biti tako, nego zato što je ideja govornika i tekstopisca, onog koji je patentirao novohrvatsku uporabu pridjeva srbijanski, bila da to bude tako. Jedna nevina i naivna riječ naprosto je kontaminirana novim značenjima. Kada je srpski postao srbijanski, bilo je to kao kad su Samsonu recnuli kosu.