Nije problem u onih nekoliko mladića s teleskopskim palicama i noževima, huligana i možebitnih neonacista i mladih ustaša, koji su napali vaterpoliste Crvene zvezde dok su na splitskoj rivi u miru subotnjeg podneva sjedili ispred kafića. Takvi stasavaju diljem Europe i svijeta, u Siriji i Iraku osnivaju Islamsku državu, te stranim novinarima i humanitarcima odsijecaju glave, u Njemačkoj presreću migrante i slučajne prolaznike tamnije puti, prebijaju ih i bodu noževima, u Danskoj i u Italiji postaju zastupnici u parlamentu i ministri, u Kruševcu metalnim bokserom tuku najbolje igrače lokalnog kluba, koji su nekim slučajem Afrikanci… I svi su oni isto pleme, isti rod, pripadnici jedne već povelike zajednice bezosjećajnih, okrutnih i agresivnih, koja u ime iste, ujedinjujuće ideje hrli u budućnost: prebiti, uništiti, poniziti i izolirati sve koji pripadaju manjini. Što je manjina sitnija i neuočljivija, to njihova akcija ima više smisla. A teško je i zamisliti nezaštićeniju i nevjerojatniju manjinu od trojice zvezdaša na splitskoj rivi.
Jedan od te trojice je pred napadačima bježao ravno u more. To ima smisla. Uzrečica kaže da je dovoljno da staviš prst u more i već si povezan sa cijelim svijetom. Zato, vjeruju Mediteranci, mala i velika primorska mjesta ne mogu biti selende, kasabe i palanke. Pa je golman Aleksandro Kralj, i sam Mediteranac, iz mračne balkanske selendre u kojoj 365 dana u godini smrkava, a nijednom ne svanjiva, u kakvu se jednom davno pretvorio Split, spašavao bijegom u more, bijegom u civilizirani svijet. Ali onda se iz metafore i uzrečice morao vratiti u stvarnost i na obalu.
I tu je nastao stvarni, originalni, veliki problem, onaj problem po kojem se Split razlikuje od ostatka Europe i svijeta, gdje također neki domoljubno orijentirani huligani - jer svaki je huligan domoljub, bogoljub i patriot - mlate ljude, odsijecaju im glave, protjeruju ih iz zemlje. Naime, riva je bila prepuna ljudi, koji nisu lično ni kolektivno imali ništa protiv trojice zvezdaša, ama ne bi ih ružno ni pogledali, ali kada je Aleksandro Kralj htio izaći van iz svoje mediteranske metafore u splitsku i hrvatsku stvarnost, oni su se pravili kao da ga nema. Nikoga da mu ruku pruži.
Ti ljudi, stotine njih, koji predstavljaju savršeno vjerodostojan statistički uzorak današnjeg (i ne samo današnjeg) Splita, naprosto se ne bi usudili pružiti ruku čovjeku koji se utapa. Svakoga od njih nekoliko stotina strah je da ga netko ne vidi kako pomaže zvezdašu, a ustvari Srbinu. Da je sam, da nema drugih koji ga gledaju, svaki od njih pomogao bi tom zvezdašu, a ustvari Srbinu. Pomogao bi mu iz barem dva razloga: zato da umiri vlastitu savjest, zato što želi ispasti čovjek u očima čovjeka koji je u nevolji. A možda i iz trećeg i četvrtog razloga: zato što protiv zvezdaša nema ništa, oni ga čak podsjećaju na neka ljepša vremena u vlastitome životu, zato što ni protiv Srba nema ništa. Ali šta će ako netko sa strane vidi da on nema ništa protiv Srba? Valja i sutra živjeti u Splitu.
Tim ljudima koji nisu pomogli Aleksandru Kralju događa se nešto strašno. Ne bih volio biti na njihovom mjestu, u njihovoj duši.
Na televizijskom snimku se, međutim, vide i jedna djevojka i jedan mladić. Njih nije briga. Čovjeka pokušavaju izvući iz mora. Takvi na kraju spašavaju svijet. I obično ih je dvoje. Na njih će se pozivati unuci ravnodušnih kada jednoga dalekog dana u školi opet budu učili o patriotizmu.