Sa dokumentarno-animiranim filmom "Prizori iz života džukca" rediteljka i scenaristkinja Tanja Brzaković učestvovala je na nedavno završenom 49. Međunarodnom filmskom festivalu FEST-u. Živi i radi u Nemačkoj od 2000-te godine, kada je otišla u Hamburg na postdiplomske studije. Kako je ispričala za Srpsku ekonomiju, dvoumila se posle studija da li da se vrati u Beograd ili da pokuša da ostane u Nemačkoj. Posle pola godine neuspelih pokušaja da se zaposli u Beogradu, vratila se u Berlin i tu ostala do danas.
Rođena je i studirala je filmsku i TV režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Radila je kao asistentkinja režije, rediteljka, scenaristkinja i docentkinja u Beogradu, Hamburgu i Berlinu. Zahvaljujući višegodišnjem iskustvu imala je priliku da snimi četiri celovečernja dokumentarna filma, 15 kratkih igranih i dokumentarnih filmova. Njeni filmovi su prikazivani na internacionalnim festivalima širom sveta i osvojili su više nagrada, između ostalih, na Festivalu Shoking Short Award / 13th Street 2002, Sehsüchte u Potsdamu 2003, Srebrna nagrada za nemački kratki film 2002, Bergischer Filmpreis 2003, Zlatni vitez u Palermu 2010, na festivalima Sedicicorto, Religion Today, Festival etnografskog filma, MikroFAF 2019/20 i drugim. Dobitnica je stipendija Nipkow Programm i Künstlerinnen Programm Grada Berlina. Član je Evropske Filmske Akademije (EFA).
Zbog čega su u Vašim dokumentarcima glavni junaci marginalizovane grupe? (Kinezi u Srbiji, psi lutalice, dečak Srbin u enklavi na KiM)
- Verovatno se bavim "underdog-ovima" jer sa njima mogu da se identifikujem, bilo da su to Kinezi u Srbiji – došljaci u nekoj tuđoj zemlji, jer i ja sam došljak u Nemačkoj i znam šta znači biti stranac. Napušteni psi – ugrožena grupa, koja ničim nije zaslužila da bude tako tretirana. Naprotiv mi bismo trebali da ih zaštitimo – kod te nepravde mi se jednostavno želudac okretao i nisam više mogla da budem nemi posmatrač. Na nepravdu, laž, reagujem u životu jako burno i verovatno iz te lične reakcije proizilaze moji filmovi. Ista situacija je bila i sa "Jovicom". Bila mi je istovremeno strašna i tužna njegova apsurdna situacija iz koje se činilo da nema izlaza, potreba da se živi dostojanstven život, što neminovno znači odlazak iz enklave, ali s druge strane nemogućnost da odeš, jer dvanaestočlana porodica zavisi od tebe.
Da li svoje filmove vidite kao sredstvo koje bi moglo da poboljša položaj tih Vaših glavnih junaka? Šta je za Vas dokumentarac?
- Kada rešim da se bavim određenom temom meni je jasno da film nema tu moć da bilo koga spase i generalno učini svet boljim. Ali nada postoji da će mojim pričanjem te priče, skretanjem pažnje na probleme, ipak biti moguće uticati na makar par ljudi, koji ne moraju konkretno da pomognu mojim junacima, ali ako se nađu u prilici da biraju između "učiniti dobru stvar" ili "okrenuti glavu", ipak učiniti dobru stvar, jer su makar na sat vremena osetili šta znači biti u koži onog drugog, ugroženog.
Meni je dugo trebalo da otkrijem dokumentarni film kao moje sredstvo izražavanja, borbe za stvari u koje verujem i koje su mi bitne. Mislim da smo mi u toku studija bili više fokusirani na igrane strukture, naročito u Nemačkoj, gde smo se isključivo bavili fikcijom. Ali kada sam se usudila da pričam o stvarima koje su bitne kroz dokumentarnu formu, za mene je bilo kao da sam konačno počela da dišem punim plućima. Naravno, poverenje koje sam dobila od svog prvog saradnika na svim tim poduhvatima, producenta Nebojše Miljkovića, je bilo presudno, jer sam dobila ne samo podršku nego i saborca.
Koliko vremena je potrebno da se pripremi snimanje dokumentarca kao što je Vaš poslednji “Prizori iz života džukca”? Koliko dugo traje samo snimanje, šta je zahtevnije?
- Kod "Prizora" je mnogo teže i duže od priprema trajao proces finansiranja. Za kreativni dokumentarni film u Srbiji je prva i jedina adresa za finansiranje Filmski Centar Srbije. Zahvaljujući nekim hrabrim ljudima, kolegama, koji sede po komisijama nastaju već godinama odlični dokumentarni filmovi u Srbiji. Na žalost, sa "Prizorima" smo morali tri godine da čekamo na jednu takvu komisiju, kolege koje su se napokon, nakon tri godine odbijanja projekta, ali uvek sa preporukom da se konkuriše naredni put, usudili da nam dodele sredstva za razvoj projekta, a onda i produkciju filma.
Onog trenutka kada smo imali početna sredstva mogli smo da krenemo da istražujemo, probamo razne tehnike snimanja i veoma brzo bili spremni za snimanje. Kada se krene sa snimanjem, na samom terenu, mora se veoma brzo reagovati. U ovom slučaju, ceo proces je trajao pet godina, od čega su dve bile na terenu sa džukcima.
Koliko dugo ekipa čeka i “vreba” neki momenat za priču, da li satima, danima…?
U principu ovakvi filmovi, poput "Prizora" se formiraju u montaži. Što smo duže snimali, svaka kasnija priča je bila sve bolja, postajali smo precizniji na lokacijama. Snima se što više, situacije se ne čekaju, nego se snima, snima, snima. Ja u toku snimanja već sklapam priče, ali one nastaju tek u montaži. Ono što je veoma specifično za ovaj projekat je da sam želela da svaku priču/prizor radi drugi montažer/montažerka: Branka Pavlović, Irena Domazetović, Mina Nenadović, Srđan Mitrović, Jelena Bosanac su dobijali te sate materijala i uz manje ili veće moje smernice sklapali, kreirali priče. Tako da svaka priča u sebi nosi i nešto jedinstveno što su joj dali njeni montažeri. Njihov doprinos je neizmeran i vezu koju su oni stvarali sa svojim junakom/junakinjom, uspešno su prenosili na gledaoca. Upravo zbog toga sam smatrala da je taj princip jedan montažer - jedan junak, dobar, da bi se time izbeglo ponavljanje i zasićenje materijalom, koga je zaista bilo mnogo.
Kako se odvija Vaš posao i obaveze tokom pandemije? Šta Vam najviše smeta, fali, ima li nešto što se ispostavilo kao dobra stvar?
- Za razliku od Srbije, gde se nekim čudom u toku pandemije snimalo bez prestanka, osim ona dva meseca zaključavanja, u Nemačkoj je mnogo duže rad umetnika bio u potpunosti zaustavljen. Prvih meseci meni to nije smetalo, jer sam se nalazila u postprodukciji "Prizora", snimila sam kratki film "Home", pisala sam nove projekte, koje se nadam da ću u narednom periodu moći da realizujem, ali posle godinu dana su pisanje i rad od kuće postali nedovoljni. Izgubila se bilo kakva perspektiva da će se situacija popraviti, da će ono što smo poslovno izgradili biti moguće nastaviti.
U Nemačkoj radim i kao filmski predavač, vodim jedan NGO sa kojim realizujem umetničke projekte i sve te delatnosti do sada nisu nastavljene. Nadam se da će se tokom leta situacija popraviti i da će ići samo na bolje, da ovo nije samo momenat kada se brojke popravljaju, da bi opet na jesen išle na gore. Isto se nadam da će imunizacija doneti konačnu pobedu, jer ja u periodu pandemije nisam uspela da nađem ništa pozitivno. Jedino što nam je donela jeste jasnu sliku ko su ljudi pored nas, ko je kakav, maske su sasvim jasno pale.
Koja bi Vaša poruka bila rediteljima sličnog senzibiliteta, a koji su na početku karijere?
- Trudim se da na radionicama koje držim mladim osobama delim svoja iskustva, ali mislim da je savete nezahvalno davati. Ipak smo mi filmadžije, iako se bavimo istim poslom, svi različiti. U našem poslu mnogo toga zavisi od toga koliko smo samouvereni ili ne, koje kontakte imamo ili nemamo, da li ćemo imati u nekom trenutku sreće ili ne. I u Srbiji i u Nemačkoj talenat nije presudan, neke druge stvari igraju mnogo veću ulogu u tome da li ćeš neki projekat realizovati - dobiti finansije ili ne.
E, a kada si uspeo da dođeš do mogućnosti da radiš na projektu, onda verujem da mnogo više stvari zaista zavisi od tebe. Onda treba biti iskren i prema sebi i prema saradnicima i prema publici - ako je tebi stalo do toga što radiš, o čemu pričaš, biće i njima, zaključila je Tanja Brzaković u razgvoru za Srpsku ekonomiju.