U starom Dubrovniku lakat na kipu viteza Orlanda predstavljao je meru za dužinu. Posle se sa lakta spalo na šaku kao svojevrsnu meru za pravilnu postavljenost svega i svakoga na svoje mesto.
Ipak, ako vam komšija kaže da ste šaka jada, nemojte biti nakraj srca. Možda susjed to ne misli ozbiljno, nego samo, šale radi, krade fazone od nekog klasika.
Proviri ta šaka, tu i tamo, iz grdnih knjižurina upokojenih pisaca koje smo nekad ubrajali u domaće. Provirivaće još koješta dok ima nas (čitalačkih zaludnih popova) koji jariće krštavamo i za takvim pojedinostima tragamo. Na jednom mestu u pozamašnom Krležinom romanu Zastave (knjiga druga) teče žučna polemika među hrvatskim omladincima različitog političkog usmerenja. Dešava se to uoči Prvog svetskog rata, u krugu bratije okupljene oko Kluba hrvatske budimpeštanske akademske omladine.
U tom serklu lome se koplja između pristalica ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom i onih koji smatraju da odrpano opančarsko kraljevstvo nije kadro da odigra ulogu južnoslovenskog pijemonta, niti može biti od bilo kakve pomoći južnoslovenskoj braći iz Austrougarske. (Dakako, ukazuje se na silno šarenilo teritorija koje bi nekakva buduća zajednička južnoslovenska država trebalo da apsorbuje. To šarenilo ne samo da je bilo upadljivo na kulturnom i etničkom planu već beše i na planu privredne razvijenosti.)