Italija, treća najveća industrijska sila u Evropi, jeste zemlja ekonomskih protivrečnosti. Glomazan, prezadužen, spor i neefikasan javni sektor postoji uporedo s dinamičnim, kreativnim, izuzetno efikasnim i konkurentnim privatnim. U privatnom sektoru dominira industrijska proizvodnja bazirana na malim i srednjim, najčešće porodičnim preduzećima.
Poznata je činjenica da svi svetski modni dizajneri dolaze da kupuju štofove u gradu Bjeli, da proizvođači nakita iz celog sveta ugrađuju drago kamenje u Valenci, da se najbolje keramičke pločice prave u Sasuolu, da se izuzetni sportski automobili i motocikli prave na potezu između Bolonje i Modene, da se čuvene kuhinje iz grada Pezara izvoze u ceo svet, da su u okolini grada Beluna pravi više od 50 odsto svetskih brendova naočara...
Često su proizvođači čiji proizvodi završavaju u najekskluzivnijim prodavnicama u Tokiju, Njujorku i Sidneju porodične firme sa manje od 20 zaposlenih. Samo je u Italiji moguće da mladi i kreativni ljudi sa puno entuzijazma i ideja, a malo kapitala, koristeći blagodeti ita-lijanskih biznis distrikta, za relativno kratko vreme organizuju proizvodnju, izgrade svetski poznate brendove i dođu do najudaljenijih i najzahtevnijih tržišta na svetu.