Na Zapadnom Balkanu putovanje vozom u 21. veku izgleda skoro identično kao u starim kaubojskim filmovima i avanturama njihovih junaka kroz teksaske pustinje. Ono što razlikuje železnice Zapadnog Balkana od onih iz pomenutih filmova jeste nedostatak obračuna pištoljima. Tu civilizacijsku etapu verovatno smo prevazišli, ali za tehnološku, nisam siguran. Da bi putovao vozom kroz ovaj deo Balkana, pre svega je neophodno da si jaka ličnost, da ti mentalni sklop bude čvršći od kamena, jer bi u suprotnom savladavanje razdaljine od 100 km za dva-tri sata vodilo ozbiljnom mentalnom, a bogami i vrednosnom restrukturiranju. Verovatno smo jedini region na svetskoj mapi koji je imao savremeniju železničku infrastrukturu na početku 20. veka nego danas. Vozovi su kod nas postali istorijski artefakt i nužno zlo. Mladi ih koriste da bi dodatno doživeli sistemsku nepogodu s kojom se suočavaju naše države, dok su stariji prinuđeni da se njima voze zbog povoljnijih cena u odnosu na druga prevozna sredstva. Da li će železnička infrastruktura značiti globalno povezivanje Zapadnog Balkana ili ponovno dokazivanje naše marginalizovanosti, umnogome će zavisiti ne od kineskih kredita, već od politike koju vode lokalni očevi nacija.