Eskalacija javnog duga u modernim ekonomijama postala je globalni fenomen. Javni dug u većini zemalja raste i samo su ponegde prisutni talasi razduživanja usled specifičnih unutrašnjih političkih ili geostrateških okolnosti. Sve vlade sveta žele da troše odmah, a da dug vraćaju kasnije. Jedna garnitura pozajmljuje, a druga vraća. Vlade se nerado odlučuju na podizanje stopa poreza, a ako već moraju, najčešće se odlučuju na porez na potrošnju, koji pogađa sve (naročito najsiromašnije), a izbegavaju povećanje poreza na imovinu i dohotke (koji poseduju bogati). Time se jaz zbog nejednakosti i unutar zemlje i među zemljama neprestano proširuje. Bogate klase i nacije postaju sve bogatije, a siromašni slojevi i nacije sve siromašniji. Izbegavanjem reformi poreza na bogatstvo i njegovim povećanjem stvara se tražnja države za bankarskim pozajmicama budžetu, čime se tok koncentracije bogatstva globalizuje i neprekidno ubrzava.