Dobro došli na web portal SRPSKA EKONOMIJA

Aleksandar Marković, dirigent: Poslednjih jedanaest meseci jedan je od najvažnijih perioda mog ličnog razvitka

Aleksandar Marković, dirigent
Foto: Wojciech Mateusiak
Piše: Vladimir Đurić

Najuspešniji srpski dirigent maestro Aleksandar Marković, za Srpsku ekonomiju govori o karijeri u svetu klasične muzike, interpretaciji, umetnosti, životnom stilu i filozofiji, i pronalaženju sebe. Iz Srbije je otišo pre dve decenije da bi studirao dirigovanje kod Lepolda Hagera na Univerzitetu za muziku i izvođačke umetnosti u Beču. Bio je stipendista Fondacije ,,Herbert fon Karajan“. Po završetku studija bio je šef-dirigent u Tirolskom državnom teatru i orkestra u Inzbruku. Iz bogate karijere izdvajamo da je bio muzički direktor i glavni dirigent Filharmonije iz Brna, muzički direktor Opere ,,Nort", gostujući dirigent ansambala i operskih kuća širom sveta.

Otišli ste u Beč da studirate dirigovanje, kod profesora Leopolda Hagera? Kakav je bio Vaš susret sa visokom estetikom klasične muzike kakva se i danas neguje u Austriji?

Posle četiri godine studija klavira u Americi, odlučio sam da se upišem na dirigovanje u Beču. Ovaj grad nudi vrhunsko obrazovanje na polju klasične muzike i bilo mi je važno oceniti sopstvene mogućnosti u sredini koja će mi pružiti pravi izazov. Moje kolege i ja smo provodili dane na akademiji, pohađali probe i koncerte u Musikvereinu, slušali predstave u Operi… Zatim bi umorni seli da zajedno nešto pojedemo, pričali o doživljenom, pružali jedni drugima podršku uz druženje. Bili smo međunarodna ekipa, studenti iz svih delova Evrope, Azije, Dalekog istoka… U Beč smo stigli sa jednom dozom strahopoštovanja prema ovdašnjoj velikoj tradiciji klasične muzike, i profesori su se potrudili da nam to strahopoštovanje dalje utisnu u svest. Kasnije sam shvatio da je ono bilo donekle kontraproduktivno, jer više sputava nego što inspiriše: mistifikacija procesa interpretacije velikih majstora dovodi do dugotrajnih kompleksa. Da objasnim: ako ti je predočeno da je jako teško pravilno interpretirati na primer, Šuberta, onda će svaki kontakt sa Šubertom biti kompleksan proces praćen sumnjom i mukotrpnom borbom pri traženju “adekvatnog” izraza. Sećam se momenta kad sam zbacio dogmu i umesto nje upotrebio znanje koje sam stekao, a pre svega slušao tačno šta muzika želi da izrazi. To mi je postala ključna metoda intepretacije: upotreba tehničkog znanja za savlađivanje partiture, poznavanje stila za dolazak do adekvatnog okvira u kojima se interpretacija kreće i zatim fokusiranje na sadržaj i retoriku muzike; shvatanje onoga što čini esenciju, poruku jednog umetničkog dela. Najvažniji je put do njegovog dešifrovanja i ubedljive interpretacije.

Po završetku studija postali ste šef-dirigent u Tirolskom državnom teatru, kao i orkestra u Insbruku. Kako su svi ovi izuzetno cenjeni ansambli prepoznali Vaš kvalitet?

Odmah nakon što sam diplomirao, otišao sam na turneju po Južnoj Americi sa Mladom Nemačkom Filharmonijom (Junge Deutsche Philharmonie). Te jeseni debitovao sam sa Wiener Concert- Vereinom u Beču, i odmah zatim osvojio Prvu nagradu na internacionalnom takmičenju “Grzegorz Fitelberg” u Poljskoj. Sledila je jednogodišnja pozicija Umetničkog direktora u Kosaljinu na obali Baltičkog mora, odakle sam direktno otišao na poziciju Šef - dirigenta u Inzbruku. Imao sam 29 godina. Stvari su se razvijale brzo, možda čak prebrzo. Sa relativno malo iskustva suočio sam se sa velikom količinom odgovornosti, učio brzo, ali i pravio greške. Dirigovao sam tri do četiri operske produkcije godišnje, koncerte, gostovao u Beču, Berlinu, Pragu. Cilj mi je bio da pređem što više repertoara u što kraćem periodu: postavljao sam dela svih stilova od Mocarta do Riharda Štrausa. Vodio sam probe, izvođenja, sedeo u žirijima audicija, i ponekad skoknuo na par sati skijanja. Bio sam veoma eksponiran i u istoj meri usamljen. Život mi se gotovo u potpunosti sastojao od teatra, u slobodno vreme sam čitao i bavio se sportom. Intendant u to vreme bila je Brigite Fasbender, čuveni nemački meco sopran; ona i orkestar su me izabrali u konkurenciji od 150 kandidata, za mene je to bila velika čast i lični podvig. Manjak iskustva pokušavao sam nadomestiti besprekornom pripremom i ogromnom količinom energije koju sam unosio u radni proces. U Inzbruku sam mnogo toga naučio.

Koliko je bilo teško da se kao umetnik iz Srbije prilagodite i etablirate u dosta strogom svetu klasike?

Biti umetnik iz Srbije uglavnom znači nemati lobi u inostranstvu, biti jedna vrsta autsajdera. Zato mi je bilo bitno da studiram na najboljim mogućim školama, naučim jezike i steknem autoritet za interpretaciju raznih stilova. Muzički biznis razmišlja ovako: umetnik koji je rodom iz Nemačke, najbolje razume nemački repertoar. Rus je autoritet za rusku muziku, Italijan najbolje diriguje italijansku operu, Finac Sibeliusa itd. - patern je prepoznatljiv. Šta onda najbolje diriguje Srbin? Mi nemamo repertoar koji je međunarodno relevantan. Mi moramo svet osvojiti talentom i upornošću. Svaki moj podvig, svaka pozicija koju sam imao, proizašli su direktno iz moje ljubavi prema muzici i kvaliteta mog rada. Pobeđivao sam u otvorenoj konkurenciji, a ne iza zatvorenih vrata. Biti Srbin nije bila olakšavajuća okolnost i utoliko su mi dragocenija moja dosegnuća.

Kada ste postali muzički direktor Filharmonije iz Brna počeli su da Vas pozivaju na gostovanja u čitavom svetu. Da li ste tada osetili šta znači uspeh u svetu klasične muzike? Kako ste relativno mlad prihvatili tako velike izazove, da li Vas je uspeh promenio?

Moja definicija profesionalnog uspeha je kada dobro spremim projekat, precizno ga izradim, inspirišem orkestar, pevače ili hor, i podarim publici vrhunski doživljaj. Sve ostalo posmatram kao propratnu pojavu. Ponosim se činjenicom da sam sarađivao sa velikim brojem prestižnih orkestara u svetu i gostovao na gotovo svim kontinentima. Karijera je takođe, segment uspeha, ali ne i njegova srž. Godinama sam putovao i radio iz nedelje u nedelju, uživao u stilu života koji me je često dovodio na rub fizički mogućeg. Na primer, za vreme Mocartove godine 2006. imao bih probu sa Bečkim Simfoničarima ujutro, seo na avion za Inzbruk, ušao u stan i hitro jeo i uveče dirigovao Figarovu ženidbu; posle predstave bih seo u noćni voz, stigao u Beč ujutro, pa direktno na probu Simfoničara. Zatim ponovo u avion, i uveče Salome u Inzbruku. I tako četri dana, dve operske predstave, tri probe i dva koncerta. Deset godina kasnije, 2016. sličan ritam: dva dana duplih proba sa Drezdenskom filharmonijom, treći dan generalna i prvi koncert uveče, četvrti dan koncerti ujutro i uveče. Peti dan u zoru let za Beč, tri sata presedanje za vreme kog bih otišao u stan, prepakovao zimsku u letnju garderobu i odmah seo u avion za Dohu. Šesti dan proba sa Katarskom filharmonijom. Ovakvih situacija bilo je mnogo i na raznim relacijama, Inzbruk- Prag, Brno - Zagreb… Pritom sam zaista prelazio neverovatnu količinu repertoara, što znači da sam u slobodno vreme uvek učio nova dela. Ovo što ću sada reći je ključna stvar: ako je dirigentu cilj da orkestar da sve od sebe i publika doživi nešto nezaboravno, onda je za to potrebno biti u ravnoteži, biti odmoran, svež i motivisan. Raspored koji mesecima ne omogućava redovan san, uravnoteženu ishranu, momente odmora i obnavljanja kako energije, tako i želje za novim poduhvatima, postepeno nagriza supstancu i dovodi do simptoma izgaranja. Uspeh je imati ispunjen privatni život i jezgro koje će uvek biti prioritet i izvor ljubavi, snage i inspiracije. Ono nam daje širinu da sebe i svet oko sebe ne uzimamo previše ozbiljno, ublažava rigoroznost i perfekcionizam, daje nam emotivnu stabilnost da oslonac nađemo u sebi, vodi nas ka ljubavi i samopoštovanju. Snaga ovakvog jezgra širi se kao zraci sunca i prožima sve što radimo, stvaramo, govorimo, oplemenjuje naše međuljudske odnose i podiže svaki vid delatnosti na novi nivo. Onda se i muzika rađa manje iz ambicije, koncepta i ubeđenja, više iz osećaja sreće i ljubavi, povezanosti i poštovanja između dirigenta i orkestra.

Proputovali ste već sada dobar deo Evrope, Amerike i Azije. Izgleda da je korona virus morao da zaustavi Vaš blistavi uspon i seriju velikih koncerata na svetskoj turneji. Kako ste shvatili ovaj period svog života? Kao koronu fermatu?

U januaru prošle godine debitovao sam u SAD sa produkcijom opere “Evgenij Onjegin” P.I. Čajkovskog u Sietlu. Ovaj dvomesečni projekat je na najbolji mogući način uveo novu godinu, očekivali su me između ostalog koncerti sa fenomenalnom Sinfonia Varsovia i produkcija opere “Elektra” R. Štrausa u Sloveniji. I onda je počela serija otkazivanja: iz Varšave su me zvali da mi saopšte da je koncert otkazan bukvalno dok sam zatvarao kofer i kretao na aerodrom. Ceo ostatak sezone od marta do kraja avgusta srušio se za mesec dana. Čini mi se da smo svi prolazili kroz slične faze, očekivali prvo da će se situacija brzo normalizovati - što je naivno - pa se zatim suočavali sa njom, prilagođavali. Sećam se da nisam mnogo vremena potrošio na očajavanje, radio sam uporno i spremao se za projekte koji još uvek nisu bili otkazani, a kad se i to srušilo shvatio sam da imam jedinstvenu priliku da se posvetim stvarima za koje sam do tada imao relativno malo vremena. Planski sam se okrenuo pažljivom sastavljanju i analizi sadržaja onoga čime se hranim, šta čitam, razmišljam, osećam. Postao sam prvo posmatrač, a zatim i aktivni kreator sopstvenog života. Slobodno mogu reći da su poslednjih jedanaest meseci bili jedan od najvažnijih perioda mog ličnog razvitka.

Veliki ste ljubitelj ekstremnih sportova, posebno kajta, šta Vas privlači tim opasnim veštinama?

Ceo život sam fasciniran sportom - skijam od malih nogu, kao dečak sam trenirao tenis i vaterpolo. Dok sam studirao, a zatim gradio karijeru najveći fokus, energija i vreme bili su uloženi u učenje partitura, širenje repertoara i sticanje iskustva. U takvoj postavci sport je neko vreme bio manje prisutan, ali nikada nije potpuno izostajao. Vremenom me je sve manje interesovala njegova takmičarska komponenta - važnija mi je bila biohemijska ravnoteža koju bavljenje sportom donosi. Što sam više vremena provodio radeći i putujući, to mi je važnije bilo da u kalendar integrišem periode aktivnosti u prirodi. Ali toga nikada nije bilo ni približno dovoljno, tako da sam pre tri godine odlučio da stvorim više vremena za veštine koje me interesuju. Jedrenje zmajem ili kajtsurfing je jedna od njih i postala mi je u međuvremenu prava strast. Prošle nedelje sam prvi put stao na snowboard. Kombinacija brzine, elemenata, svežeg vazduha i pejzaža najlepši je vid rekreacije i regeneracije. Rekreirati se, znači stvoriti se ponovo, preporoditi se.

Ko su Vaši uzori u svetu muzike, književnosti, filma, filozofije umetnosti?

Ja posedujem jednu vrstu enciklopedijske znatiželje. To znači da, kada mi se na primer zaista dopadne pisac ili režiser, osećam potrebu da pročitam njegov ceo opus ili pogledam svaki film. To stvara interesantan uvid u kreativan proces, kao i našu percepciju dela: od broja dodirnih tačaka između stvaraoca i konzumenta zavisiće intenzitet doživljaja. Uglavnom stvaraoci, bilo da su kompozitori, pisci, režiseri, slikari, vajari - poseduju jedan aspekt originalnosti koji ih čini jedinstvenim. Na primer: kada gledamo "Wolf of Wall Street" Martina Skorsezea, prepoznajemo kinematografske elemente, način pričanja priče prisutne u "Good Fellas", "Casino" ili "Irishman". Ali ako nam je jedan aspekt ovog režisera najinteresantniji - recimo kompleksan gangsterski triler, onda će nas Skorsezeov "Silence" sa svojom misionarskom porukom i mnogo sporijim tempom možda razočarati. Ako Nabokova volimo zbog "Smeha u tami", "Čarobnjaka" i kulminacije tematizovanja razorne opsednutosti starijeg muškarca energijom devojke u pubertetu dosegnute u "Loliti", onda će nas "Lužinova odbrana", novela o šahu, manje impresionirati. Ovakav pristup umetničkim delima kreira jedan novi odnos prema njima, jer se koncept omiljenog autora pretvara u koncept omiljenog dela. Ako volimo Kafkino "Preobraženje", to ne znači da moramo voleti njegov "Proces". Svakog stvaraoca odlikuje poseban put kojim je išao: Vagnerov razvitak se može definisati kao linearan, jer je put koji on prelazi od "Die Feen" do "Parsifala" ogroman, ali ujednačen i prati jasan ideal. Stravinski je u očima mnogih doživeo vrhunac kreativnosti u svojim tridesetim godinama sa baletima kao što su "Žar ptica", "Petruška" ili "Posvećenje proleća", dok su mu kasnija dela u neoklasičnom stilu i dodekafoniji mnogo manje popularna. Tokom svih godina mog aktivnog bavljenja umetnošću, interpretacijom i izvođenjem, uvek sam uživao radeći na kompozicijama koje su kvalitetna umetnost, bez obzira ko ih je napisao i kada su nastale, da li su klasici repertoara ili premijere na tribini moderne muzike. Najinspirisaniji sam kada izvodim muziku koja me uzdiže i ispunjava, koja slavi život i kreaciju, raduje se svetlosti i nalazi put do nje. Takva umetnost reflektuje osnovnu pozitivnu nastrojenost univerzuma, osećaje sigurnosti, slobode i neustrašivosti koji proizilaze iz ljubavi.

Gde zapravo vidite svoje granice?

Prve granice se kupe u detinjstvu: opaska vaspitačice u obdaništu, otrovan stav učitelja iz osnovne škole, zlobna primedba bilo kog autoriteta na putu razvoja. Nesvesni efekta ovakvih događaja, godinama smo podsvesno ograničeni ubeđenjima i stavovima formiranim onim što nam je neko rekao, kako nas je neko ocenio. Stavovi i verovanja koje smo usvojili usloviće količinu uspeha koji doživljavamo, definisaće količinu vremena koje nam je potrebno da nešto u životu savladamo. Sve do momenta dok ne preispitamo lična ubeđenja i ne pronađemo paterne koji nas koče, osećaćemo se ograničenim. Iza toga leži beskrajna sloboda.

aleksandar-markovic.com

 

Ostali naslovi

Zvezdara je vidljiva na mapi prestonice
Piše: Vesna Zdravković
Ono što je u zdravstvu dom zdravlja to je opština za njene građane. Lekari opšte prakse daju prvu pomoć u lečenju pacijenata, dok je opština mesto na kojem se rešavaju problemi građana iz različitih oblasti, najviše infrastrukturne prirode. Kako funkcionišu stvari na lokalu pitali smo i saznali od Ivone Fuštić koja radi u kabinetu predsednika opštine Zvezdara
U protekle dve godine SOKOJ preteko kolege iz Hrvatske po prihodu
Srpska ekonomija
Povodom informacije dobijene iz Sokoja, da je Dejan Manojlović, dosadašnji direktor Sokoja, dobio poverenje članova Upravnog odbora Sokoja, te da će i u novom mandatu obavljati funkciju direktora, upriličili smo razgovor sa gospodinom Manojlovićem, na ovu , ali i druge aktuelne teme iz života i rada Sokoja
Pravni okvir zaštite podataka o ličnosti harmonizovan je sa standardima EU
Piše: Ljiljana Staletović
Iako obavezu dostavljanja evidencije o licu za zaštitu podataka o ličnosti u Republici Srbiji ima više od 12.000 subjekata, čini se da je nisu svi prihvatili. O tome za Srpsku ekonomiju govori Milan Marinović, poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti
Sokoj konstantno radi na unapređenju položaja naših muzičkih autora
Srpska ekonomija
Na konferenciji CISAC-a, Međunarodne konfederacije društava autora i kompozitora, koja je u decembru održana u Budimpešti, učestvovao je i Sokoj. Delegaciju Sokoja predvodio je Srećko Barbarić, direktor Sektora za dokumentaciju i raspodelu Sokoja
Prioritet - briga o svim kategorijama društva
Piše: Ljiljana Staletović
Ulaganje u infrastrukturu je ključno, ali podrška u zapošljavanju i samozapošljvanju, kulturni i sportski sadržaji, edukativne aktivnosti, obrazovanje, čine život lakšim i usmeravaju parove da porodice vraćaju korenima i opredeljuju se za istinske vrednosti i kvalitetniji život, kaže Bojana Božanić, predsednica Saveta za rodnu ravnopravnost Opštine Čajetina
Kragujevac čini čuda za medicinsku nauku u regionu
Srpska ekonomija
U Banja Luci je nedavno bila promocija knjige „Fiziologija“ koju je priredio tim stručnjaka sa FMN u Kragujevcu. Ovaj fiakultet je najbolje rangiran naš fakultet na Šangajskoj listi i to je razloga da profesor dr Vladimir Jakovljević ima razloga da bude ponosan na svoj tim
Ćutanje uprave prelazi u istoriju
Piše: Ljiljana Staletović
Pravo je građana da traži i dobije informacije od javnog značaja, a obaveza vlasti da ih pruži. Obavezu izrade i objavljivanja informatora o svom radu ima, po nekim procenama oko četrnaest do petnaest hiljada organa vlasti. O tome za Srpsku ekonomiju govori Milan Marinović, Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti
Sokoj dobija novi informacioni sistem
Piše: Vladimir Đurić
Direktor Sokoja Dejan Manojlović, uz prisustvo svojih saradnika Jovana Miloševića, pomoćnika direktora, Predraga Negovana, Direktora IT sektora i Dejana Smiljanića, IT konsultanta, u ime Sokoja je potpisao Ugovor o izradi novog informacionog sistema. O važnosti ovog događaja pričali smo sa direktorom Sokoja Dejanom Manojlovićem
Saradnja Srbije i BiH u domenu autorskih prava je odlična
Piše: Vladimir Đurić
Vladimir Marić je već nekoliko godina direktor Zavoda za intelektualnu svojinu Srbije. Ova značajna institucija vodi računa o tome kako se sprovodi zaštita industrijskih i autorskih prava. U tom domenu ističe se odlična saradnja sa BIH
Službe izmedju zakona i politike
Piše: Dragana Bokan
Da li su u periodu dok je bio na vlasti Josip Broz Tito, Službe bile jedinstvene, odnosno kada su počela previranja i odvajanja po republičkom modelu.Ovo su samo neka od pitanja kojim se u svojoj knjizi „Službe bezbednosti Jugoslavije – od Brionskog plenuma do raspada države bavio dr Radojica Lazić, profesor Fakulteta za diplomatiju i bezbednost