Dobro došli na web portal SRPSKA EKONOMIJA

Prof. dr Milenko Dželetović: KARAKTER VLASNIŠTVA NE OPREDELJUJE USPEH KOMPANIJE

Piše: Danka Milošević
Pristalica sam Kejnzove teorije – tržišta što više, a državi koliko je potrebno. Dakle, ostvarimo institucionalno-investicioni ambijent da profunkcioniše tržišni mehanizam sučeljavanja ponude i potražnje, određivanja cene, kaže u intervjuu za naš list Milenko Dželetović, izvršni direktor za finansije u Telekomu Srbija i šef ekonomskog tima Srpske napredne stranke

Telekom je 2015. godine sa 16,3 milijarde dinara, prvi put posle dvadeset godina od osnivanja, bio najprofitabilnija kompanija u Srbiji. Čak smo po profitu pretekli i Naftnu industriju Srbije. U poslednje četiri godine prepolovili smo koeficijent zaduženosti, kontinuirano investirali preko 120 miliona evra godišnje, redovno akcionarima isplaćivali dividende, stvorili tehnološke pretpostavke za uvođenje četvrte generacije mobilne telefonije, nakon akvizicije MTS banke krenuli sa spektrom novih usluga, baziranih na sinergiji bankarskih i telekomunikacionih usluga. Često, a neopravdano, Telekom svrstavaju u javno preduzeće iako je ono akcionarsko društvo koje posluje po svim tržišnim kriterijumima i takmiči se sa svetskim telekomunikacionim kompanijama kakve su Telenor, SBB, VIP, i u komplikovanim tržišnim okolnostima zadržava dominantnu tržišnu poziciju – konstatuje u intervjuu za Srpsku ekonomiju Milenko Dželetović, izvršni direktor za finansije u Telekomu Srbija, govoreći o poslovanju ove kompanije i osvrćući se i na ekonomske prilike u državi. 

Koliko će vam takvi rezultati iz prošle godine biti balast u 2017. i kako se boriti u utakmici s tako jakim protivnicima, koji verovatno ne gledaju blagonaklono na te vaše uspehe?

Svakako da jednom preskočena lestvica predstavlja nivo koji vas obavezuje da u narednom skoku budete bar za centimetar bolji. Tržište telekomunikacija je dinamično i izazovno, sa oštrom konkurencijom pre svega u domenu telefonije i interneta. Ono što je u toj utakmici važno, jesu trendovi u telekomunikacijama, koji ukazuju na pad vrednosti mobilnog tržišta u mnogim zemljama Evrope, ne samo kod nas, pre svega zbog smanjenja naknada propisanih interkonekcija. Ako se tome doda da ovo tržište karakteriše eksplozivna upotreba usluga zasnovanih na internetu, kao što su Skype, Viber i WhatsApp, onda je potpuno jasno da je bez iznalaženja novih poslovnih niša i profitnih centara nemoguće održati postojeće prihodne i profitne stope. S druge strane, tu je i problem fiksne telefonije, koja u strukturi poslovnih prihoda beleži znatne trendove opadanja, kao rezultat globalnog trenda prelaska korisnika na integrisane usluge. Ono što je definitivno zaključak, jeste da je telekomunikaciona industrija u krizi i da će prihodi padati  ako se ne budu iznalazili neki drugi, alternativni izvori prihoda.

Na sve to Telekom je odgovorio znatnim ulaganjem u poboljšanje kvaliteta mreže i IT sistema, uvođenjem napredne MTS TV usluge preko nove multimedijalne platforme, što je rezultiralo velikim rastom broja IPTV korisnika, zatim obogaćivanjem ponude u okviru svojih BOX paketa i puštanjem široke lepeze bankarskih usluga, tako da smo preko akvizicije Dunav banke, sada MTS banke, tržištu ponudili čitav set novih usluga. 
 
U kojoj meri vam onda ne ide naruku to što Telekom nije privatizovan? Da li to sada šansa ili je mana?

Telekom je kompanija koja je specifična po tome što je dva puta dospevala iz državnog vlasništva u ruke velikih stranih kompanija – jednom kod Italijana, drugi put kod Grka – i dva puta se vraćala u vlasništvo države, a najbolje rezultate i rekordan profit postizala je ne kad je bila u privatnom, već u većinskom državnom vlasništvu. Dakle, pokazalo se da, generalno, karakter vlasništva ne mora da opredeljuje uspeh kompanije i da i kompanija u većinskom državnom vlasništvu, uz dobar menadžment i odgovoran pristup većinskog vlasnika, u našem slučaju Vlade Srbije, može biti uspešna. Ako budemo odlučni i budemo imali, kao i do sada, podršku većinskog vlasnika za preduzimanje mera koje su neophodne u svrhu racionalizacije troškova, s jedne strane, i povećanja prihoda, s druge, to apsolutno ne mora da bude nikakav teg oko vrata, nikakva mana. 
Istovremeno, to što je dobro, ne znači da ne može biti bolje. Telekom kao kompanija, zajedno sa svojim većinskim vlasnikom, mora da sagledava trendove i novosti koje oni donose kako bismo spremni dočekali izazove budućeg vremena. Naime, pomenuti otežavajući trendovi u telekomunikacijama, sve agresivnija konkurencija i uvođenje novih tržišnih takmaca nameću potrebu ozbiljnog razmatranja, u vremenu koje dolazi, svih opcija kad je reč o vlasničkoj strukturi. Tu pre svega mislim na eventualnu prodaju dvadeset procenata kapitala ili eventualnu dokapitalizaciju radi ubrizgavanja svežeg kapitala, transfera tehnologije i znanja. Ovde je, osim novca, podjednako važno i to kakav bi bio socijalni i investicioni paket i razvojna politika kompanije koja bi bila ponuđena od potencijalnih akvizitera. Ono što je sigurno, jeste da u ovoj godini neće biti takvih privatizacionih poduhvata, jer u budžetskoj projekciji nije predviđen privatizacioni prihod po osnovu prodaje Telekoma. 
Telekom je, inače, dosta specifična kompanija, ne samo zbog svojih multiplikovanih efekata na ostatak privrede, u smislu davanja pozitivnih impulsa kompletnoj pratećoj industriji, već i zbog ogromne društvene i socijalne odgovornosti koju ima prema  širokom spektru društvenih delatnosti.

Često se kritikuju sponzorski ugovori državnih firmi u srpskom sportu, a vas verovatno raduju poslednji evropski uspesi Košarkaškog kluba Crvena zvezda MTS? 

Kao osvedočenog zvezdaša, poslednje pobede KK Crvena zvezda, u kojima su zaredom pala tri poslednja evropska prvaka, obradovala su me i podsetila na vreme kad je naš fudbalski klub harao Evropom, devedesetih godina. Velike kompanije širom sveta sponzorišu sportske ekipe i to je deo savremenog marketinškog nastupa. Uvek se može postaviti pitanje da li se taj novac mogao svrsishodnije iskoristiti i možda me neće razumeti neko ko ne prati sport, ali, objektivno, to je jedna od crta jakih domaćih kompanija koje u ovakvim uslovima, kada nam je sport takav kakav jeste, predstavljaju stub i potporu. Bude tu i nekih opravdanih kritika, ali zaista, kao finansijski direktor kompanije koja je generalni sponzor KK Crvena zvezda osećam se izuzetno ponosno.

Ljude koji putuju posebno interesuje hoće li biti ukidanja rominga.

To je evropska tendencija i postoje određene najave da će u ovoj godini biti ukinut roming, ali samo u zemljama EU. U principu, mi smo u nekoj neutralnoj poziciji – koliko se plati, toliko se i naplati. Tendencija je postepeno spuštanje cena, do njihovog potpunog ukidanja, što, naravno, utiče na smanjenje prihoda, ali i troška sa druge strane. Ono što definitivno moramo da identifikujemo, sigurno su neke nove profitne niše, bez obzira na to kakva će regulatorna politika biti. 

Kakva je država kao investitor? 

Država u principu i ne treba da bude investitor, ali ni nemi posmatrač privrednih tokova. Da bi se stvorila konkurentna i tržišno orijentisana privreda, mora se nastaviti i zaokružiti izgradnja institucija sistema i zakonodavnog okvira koji će od Srbije napraviti uređenu državu i atraktivnu investicionu destinaciju, i tu je uloga države neizmerna. S druge strane, uloga države je značajna i u tome što su nam za dinamičan i održiv rast potrebne investicije od 20 do 25 odsto BDP. Tu je uloga države dvostruka: prvo, preko rasta javnih investicija, a drugo, preko reforme javnih preduzeća i povećanja njihovih investicija. 

Istovremeno, kada pominjete investicije, od velike ekonomske krize tridesetih godina prošlog veka, ali i pre, kad god je nivo privatnih, stranih ili domaćih investicija bio nedovoljan za dostizanje visokih stopa privrednog rasta, država je javnim investicijama to nadomešćivala. To je pravilno uočila Vlada Srbije, pa je kao jedan od srednjoročnih ciljeva postavila povećanje javnih  investicija sa tri na pet procenata bruto društvenog proizvoda. I zaista, ti kapitalni infrastrukturni radovi na Koridoru 10, Koridoru 11 i modernizaciji železnice imaju multiplikativne efekte. Kratkoročno upošljavaju građevinsku industriju i lokalnu operativu, a kvalitetna infrastuktura je, dugoročno, preduslov za bolje regionalno biznis umrežavanje i viši privredni rast. 

Investicije su bile jedno od pet velikih I na kojima ste uvek insistirali u sprovođenju ekonomskog programa SNS.

Tako je. Kičmeni stub našeg programa je pet velikih I: Institucije, Investicije, Industrija, Infrastruktura i Izvoz. Efikasne institucije su preduslov za ekonomski oporavak zemlje. Pored navedenog, nastavak izgradnje efikasnog sudskog sistema, reforma penzionog i socijalnog sistema i sistema upravljanja javnom upravom, nastavak reforme javnog sektora i dalja profesionalizacija državne uprave stvoriće institucionalne pretpostavke za stvaranje tržišnog privrednog ambijenta.

Efikasne i kredibilne institucije su pretpostavka za masivniji priliv investicija, koje su uslov za intenzivniji proces otvaranja novih radnih mesta, ali i ostvarivanje viših stopa rasta BDP.  Subvencionisanje stranih direktnih investicija samo je međukorak do stanja kada će Srbija, zahvaljujući izgrađenom institucionalnom ambijentu, geografskom položaju i energetskim, prirodnim, poljoprivrednim resursima, postati atraktivna investiciona destinacija za masivniji priliv SDI. Danas je nivo kapitalnih investicija još uvek za preko 15 odsto niži od onog koji bi obezbedio stope privrednog rasta od četiri procenta.

Strateško opredeljenje razvoja realnog sektora zasnivamo na dugoročnom povećanju učešća industrije u BDP i povećanju izvozno propulzivnih sektora srpske ekonomije. 

Izvoz je važan ne samo da bismo uposlili domaću radnu snagu i smanjili stopu nezaposlenosti već da bismo njime stekli dovoljne količine deviznih resursa kojima moramo servisirati spoljni dug i da bismo, s nastavkom fiskalne konsolidacije i smanjenjem budžetskog deficita, usporili nova zaduženja. Stari dugovi dolaze na naplatu,  čak i kad usporite rast javnog duga, obaveze koje nam proističu po osnovu servisiranja spoljnog duga su tolike da se moramo potruditi da nam svake godine ekonomski rast bude veći u odnosu na ono što moramo da vratimo kako bismo obezbedili rast životnog standarda i materijalnog blagostanja građana naše zemlje.

Šta još obavezno moramo da promenimo? 

Da nastavimo s promenom ekonomske politike i razvojne filozofije zemlje koje su nas od 2000. do 2012. dovele na rub bankrotstva. Da model aktuelan do 2012, koji se zasnivao na tri P: prodaj-pozajmi-potroši, transformišemo u model tri R: reforme- reindustrijalizacija-razvoj. 
Mantra da je privatizacija plus spoljnotrgovinska liberalizacija jednako rast pokazala se kao neuspešna. Izlaz je u uspostavljanju i daljoj izgradnji novog ekonomskog modela zasnovanog na proizvodnom, a ne uslužnom sektoru, na javno-privatnom partnerstvu i koncesijama umesto prekomernom zaduživanju, na štednji i investicijama umesto na prekomernoj potrošnji, modelu koji ekonomskim merama favorizuje izvozno propulzivni sektor, a ne uvozni lobi, onom koji će razbiti monopole i kartelske dogovore. Potrebno je reindustrijalizovati privredu i osloniti se na industriju razmenjivih dobara da bismo bili sposobni da uredno servisiramo obaveze po osnovu spoljnog duga. To nikako ne znači podizanje novih industrijskih giganata socijalističkog tipa koje će graditi država, već okretanje visokosofisticiranoj proizvodnji i privrednim granama u kojima imamo konkurentnu prednost, a to su prerađivačka industrija, poljoprivreda, energetika, saobraćaj, građevinarstvo.To su grane koje brzo generišu nova radna mesta i znatno popravljaju spoljnotrgovinsku neravnotežu.

Fabrike i kranovi moraju zaseniti šoping-molove i supermarkete. Da to ne moraju biti klasične fabrike, najbolje pokazuje prošlogodišnji primer, kad je vrednost izvoza IT industrije i softvera premašila vrednost izvoza maline. I kad smo kod maline, da je nikada više ne izvozimo sirovu, a onda, po desetostruko višoj ceni, uvozimo jogurt od maline, narušavajući svoj spoljnotrgovinski bilans.    

Može li država još da utiče na tržišne tokove?

I te kako. Neoliberalni koncept u kojem će nevidljiva tržišna ruka nepogrešivo usmeravati privredne tokove uz potpuno odsustvo države je doživeo fijasko. Ja sam pristalica Kejnzovog pristupa: tržišta koliko je moguće, države koliko je potrebno. Dakle, obaveza države je izgradnja tržišnog mehanizma sučeljavanja ponude i tražnje, ali obaveza joj je i da se, kada god on ne funkcioniše, umeša i dinamizira privrednu aktivnost zemlje. Nije posao države da bude glavni tržišni akter, ali u uslovima neizgrađenih tržišnih odnosa, nedostatka dovoljnog volumena SDI, koji generiše visoke stope privrednog rasta, država ne sme sebi da dozvoli takav luksuz da nemo posmatra razvoj privrednih tokova. Dakle, mora da definiše jasna pravila tržišne utakmice i jasno definisane sankcije za one koji krše ta pravila. Paradoks je da su oni koji se najviše zalažu za tržišnu ekonomiju istovremeno i najveći intervencionisti. Mislim na najliberalniju privredu na svetu, američku, koja je po izbijanju svetske finansijske krize, kad su se desili veliki berzanski krahovi, intervenisala na finansijskom tržištu sa desetinama milijardi dolara. Američka država je – potpuno protivno liberalnoj tržišnoj teoriji – utrčala da spase velike banke jer je, spasavajući njih, spasavala na stotine ili na hiljade malih privrednih subjekata, a time i milione radnih mesta. Da ne pominjem Evropsku centralnu banku i upumpavanje svakog meseca, ako se ne varam, 80 milijardi evra u sistem. Naravno, treba voditi računa da se ne ode u drugu krajnost, koju smo imali u socijalističko vreme, u kojoj preterano uplitanje države u prirodne tokove dovodi do atrofije tržišnih mehanizama i razvojnih stimulansa.

Kako će pobeda Donalda Trampa, kao nekog ko diktira svetske ekonomske tokove, i promena politike SAD uticati na našu ekonomsku klimu, ili možda na izbore, ne samo kod nas nego i u regionu?

Mislim da je Srbija izabrala jedino ispravan put – put vojne i ekonomske neutralnosti zasnovan na kući sa više ulaza: i Kina, i Amerika, i Rusija, i EU. Maloj i otvorenoj privredi suviše je velik luksuz da se svrstava uz bilo koga. Koliko mi je poznato iz medija, novi američki predsednik je izrazio spremnost našem ambasadoru u SAD za sastanak s premijerom Vučićem, a predsedniku republike Tomislavu Nikoliću veoma srdačno je čestitao Dan državnosti, 15. februar. Sa druge strane, veliki broj otvorenih poglavlja u pregovorima sa EU nije nimalo poremetio tradicionalno dobre ekonomske i političke odnose s Ruskom Federacijom. Tu je, naravno, i druga ekonomska sila sveta, Kina, s kojom je trasirana izvanredna staza njihovih investicija u Srbiji. Podsetiću vas da je najveća kineska kompanija u proizvodnji čelika akvizirala Železaru Smederevo, koja nam je predstavljala višedecenijski privredni problem. Na samitu u Rigi, Srbija i Kina su potpisale šest sporazuma, vrednih 735 miliona evra, koji se odnose na modernazicaju pruge Beograd–Budimpešta, Koridora 11 i obilaznica oko Beograda, na deonici Surčin–Obrenovac. Otvorena je filijala Kineske banke, koja će iz Beograda servisirati zemlje jugoistočne Evrope, tu je i nagoveštaj pozitivnog rešavanja RTB Bor…

Dakle, mislim da nikakvi politički potresi i izbori neće posebno narušiti, usporiti ili preusmeriti te tokove. Kažu da Srbija nikad nije propustila šansu da propusti šansu, a ovog puta sam ubeđen da imamo odlične predispozicije da, vođenjem velikog obzira o interesima velikih sila i jednom pragmatičnom vladinom politikom, taj naš mali čamac, i privredni i društveno-socijalni, uspešno usidrimo u nekoj mirnoj luci, i u razmeni ljudi, kapitala i informacija sa ekonomskim i političkim džinovima obezbedimo zemlji prosperitet.

Kako se u procesu štednje, o kome govori premijer Vučić, snalaze direktori javnih produzeća?

U tom pogledu treba jasno i nedvosmisleno odvojiti žito od kukolja i ne donositi brzoplete i generalizovane zaključke. Mislim da je nepošteno da zbog nekolicine neodgovornih pojedinaca u pojedinim javnim preduzećima sva javna preduzeća budu meta kritike. Kada pogledate finansijske izveštaje iz 2012. i uporedite ih sa današnjim finansijskim izveštajima Elektroprivrede, Elektromreža Srbije, Dunav osiguranja, Telekoma Srbija kao većinskog državnog preduzeća, Luke Novi Sad ili Pošte Srbije, videćete da se odgovornim pristupom menadžmenta i većinskog vlasnika i te kako mogu postići odlični rezultati i u javnim preduzećima. To je rezultat finansijske discipline, odgovornijeg pristupa, kvalitetnijeg menadžmenta u smislu realizacije zacrtanih poslovnih planova i programa. Ilustrovaću to jednim primerom – u 2016. je bilo planirano dividendi javnih preduzeća u iznosu od 10 milijardi dinara, a uplaćeno je oko 25 milijardi. 

Ono što ranije nije bilo praksa, jeste da velika javna preduzeća dostavljaju Ministarstvu finansija svoje poslovne planove, tzv. budžete, za svaku godinu. Ministarstvo finansija, kao i Ministarstvo privrede, vrlo aktivno tokom godine prati njihove rezultate i uočava nedostatke, ukoliko ima kaskanja za predviđenim projekcijama. Odmah se postavlja pitanje šta se dešava. To nije bilo praksa ranije. Obično smo na kraju godine sa žaljenjem konstatovali da su se nagomilali gubici, da nisu realizovani poslovni planovi i programi. Naravno da ima i onih koji, nažalost, žive u nekom svetu u kom će sve što oni budu raskalašno potrošili neko nadomestiti na kraju godine ili će se država zadužiti. Takvom ponašanju došao je kraj.  Znate, teško je isključiti gas nekoj školi ili bolnici, pa se socijalizacija gubitaka prelivala na državu, koja se opet, želeći da bude društveno i socijalno odgovorna, začas zaduživala ne bi li kompenzovala te neracionalnosti. Sad je zaista došlo vreme da se sve usluge moraju platiti i da svako mora da vodi računa o svom poslovanju. Jednostavno, odgovoran pristup bi trebalo da obezbedi da ni javna preduzeća ne budu balast.

Među ekonomistima su aktuelna sporenja – štednja ili potrošnja. Kakav je vaš stav?

Mere štednje su nužan korak u zaustavljanju privredne mašinerije koja juri ka ambisu. Jednostavno, nije se moglo unedogled trošiti više nego što se stvaralo. Budžetski deficit je posledica, a ne uzrok ekonomskog stanja u zemlji. Iako se i sami zalažemo za smanjenje rashodne strane budžeta, smatramo da se problem deficita ne može dugoročno rešiti bez istovremenog povećanja prihodne strane. Problem punjenja budžeta se može delimično rešiti štednjom, reformisanim javnim sektorom,  boljom naplatom poreza i smanjenjem sive ekonomije, ali jedino i trajno rešenje nalazi se u privrednom rastu, odnosno investicijama  i povećanju zaposlenosti. Investicije su uslov intenzivnijeg procesa otvaranja novih radnih mesta, ali i ostvarivanja viših i kontinuiranih stopa ekonomskog rasta. Dakle, budžetska štednja, ali i investiciona potrošnja, dok rast privrede i budžetskih prihoda ne bude takav da je moguće relaksirati fiskalnu politiku. 

Vi ste i univerzitetski profesor. Da li je teže u prosveti, politici ili privredi?

Iako radim u najboljoj domaćoj kompaniji, u privredi je definitivno najteže. Nasleđeni strukturni debalansi oličeni u odnosu javnog i privatnog sektora, zaposlenih i nezaposlenih, zaposlenih i penzionera, zatim nasleđe propalih privatizacija i nerestrukturiranih preduzeća jesu problemi koji se ne mogu rešiti preko noći. Neko pravilo u ekonomiji kaže da onoliko godina koliko se talože problemi – toliko vam vremena otprilike treba da se vratite na stare staze. Mi nemamo taj luksuz i revitalizacija privrednog i socijalnog sistema mora biti, i biće, mnogo brža.

Da li univerzitet, odnosno obrazovanje prate tržišne potrebe?

Ne u dovoljnoj meri i očigledno je da će biti puno posla za ambicioznog ministra Šarčevića, koji se hrabro uneo u probleme, spreman da ih uspešno rešava. 

Koji su ekonomski ciljevi za ovu godinu?

Rast privrede od tri procenta, nastavak fiskalne konsolidacije i svođenje budžetskog deficita na rekordno nizak nivo od oko 70 milijardi dinara, ili 1,6 odsto BDP, zaustavljanje rasta javnog duga i početak kretanja njegove krive nadole, kao i održavanje stabilnog deviznog kursa i niske stope inflacije. Zatim, nastavak kapitalnih infrastrukturnih projekata: završetak Koridora 10, intenziviranje radova na Koridoru 11, izradi projektne dokumentacije za brzu prugu Beograd–Budimpešta, odnosno realizacija svih kapitalnih investicija u iznosu od 147 milijardi dinara, ili 3,3 % BDP.

Rešavanje velike rak-rane srpske ekonomije – RTB Bor, a ima osnova za optimizam jer je došlo do oporavka cene bakra na svetskom tržištu. Takođe, nameće se kao imperativ i pronalaženje rešenja za velike gubitaše: Azotaru, Petrohemiju… Tu je i nastavak reforme javnog sektora i dalja profesionalizacija državne uprave sa ciljem stvaranja tržišnog privrednog ambijenta. 

Ostali naslovi

Zvezdara je vidljiva na mapi prestonice
Piše: Vesna Zdravković
Ono što je u zdravstvu dom zdravlja to je opština za njene građane. Lekari opšte prakse daju prvu pomoć u lečenju pacijenata, dok je opština mesto na kojem se rešavaju problemi građana iz različitih oblasti, najviše infrastrukturne prirode. Kako funkcionišu stvari na lokalu pitali smo i saznali od Ivone Fuštić koja radi u kabinetu predsednika opštine Zvezdara
U protekle dve godine SOKOJ preteko kolege iz Hrvatske po prihodu
Srpska ekonomija
Povodom informacije dobijene iz Sokoja, da je Dejan Manojlović, dosadašnji direktor Sokoja, dobio poverenje članova Upravnog odbora Sokoja, te da će i u novom mandatu obavljati funkciju direktora, upriličili smo razgovor sa gospodinom Manojlovićem, na ovu , ali i druge aktuelne teme iz života i rada Sokoja
Pravni okvir zaštite podataka o ličnosti harmonizovan je sa standardima EU
Piše: Ljiljana Staletović
Iako obavezu dostavljanja evidencije o licu za zaštitu podataka o ličnosti u Republici Srbiji ima više od 12.000 subjekata, čini se da je nisu svi prihvatili. O tome za Srpsku ekonomiju govori Milan Marinović, poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti
Sokoj konstantno radi na unapređenju položaja naših muzičkih autora
Srpska ekonomija
Na konferenciji CISAC-a, Međunarodne konfederacije društava autora i kompozitora, koja je u decembru održana u Budimpešti, učestvovao je i Sokoj. Delegaciju Sokoja predvodio je Srećko Barbarić, direktor Sektora za dokumentaciju i raspodelu Sokoja
Prioritet - briga o svim kategorijama društva
Piše: Ljiljana Staletović
Ulaganje u infrastrukturu je ključno, ali podrška u zapošljavanju i samozapošljvanju, kulturni i sportski sadržaji, edukativne aktivnosti, obrazovanje, čine život lakšim i usmeravaju parove da porodice vraćaju korenima i opredeljuju se za istinske vrednosti i kvalitetniji život, kaže Bojana Božanić, predsednica Saveta za rodnu ravnopravnost Opštine Čajetina
Kragujevac čini čuda za medicinsku nauku u regionu
Srpska ekonomija
U Banja Luci je nedavno bila promocija knjige „Fiziologija“ koju je priredio tim stručnjaka sa FMN u Kragujevcu. Ovaj fiakultet je najbolje rangiran naš fakultet na Šangajskoj listi i to je razloga da profesor dr Vladimir Jakovljević ima razloga da bude ponosan na svoj tim
Ćutanje uprave prelazi u istoriju
Piše: Ljiljana Staletović
Pravo je građana da traži i dobije informacije od javnog značaja, a obaveza vlasti da ih pruži. Obavezu izrade i objavljivanja informatora o svom radu ima, po nekim procenama oko četrnaest do petnaest hiljada organa vlasti. O tome za Srpsku ekonomiju govori Milan Marinović, Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti
Sokoj dobija novi informacioni sistem
Piše: Vladimir Đurić
Direktor Sokoja Dejan Manojlović, uz prisustvo svojih saradnika Jovana Miloševića, pomoćnika direktora, Predraga Negovana, Direktora IT sektora i Dejana Smiljanića, IT konsultanta, u ime Sokoja je potpisao Ugovor o izradi novog informacionog sistema. O važnosti ovog događaja pričali smo sa direktorom Sokoja Dejanom Manojlovićem
Saradnja Srbije i BiH u domenu autorskih prava je odlična
Piše: Vladimir Đurić
Vladimir Marić je već nekoliko godina direktor Zavoda za intelektualnu svojinu Srbije. Ova značajna institucija vodi računa o tome kako se sprovodi zaštita industrijskih i autorskih prava. U tom domenu ističe se odlična saradnja sa BIH
Službe izmedju zakona i politike
Piše: Dragana Bokan
Da li su u periodu dok je bio na vlasti Josip Broz Tito, Službe bile jedinstvene, odnosno kada su počela previranja i odvajanja po republičkom modelu.Ovo su samo neka od pitanja kojim se u svojoj knjizi „Službe bezbednosti Jugoslavije – od Brionskog plenuma do raspada države bavio dr Radojica Lazić, profesor Fakulteta za diplomatiju i bezbednost