Dobro došli na web portal SRPSKA EKONOMIJA

Miroljub Aleksić: SRPSKI EKONOMSKI BUM JE MOGUĆ

MIROLJUB ALEKSIĆ, VLASNIK KOMPANIJE ALCO GROUP I JEDAN OD NAJBOGATIJIH DOMAĆIH BIZNISMENA
Piše: Danka Milošević

U Srbiji je s reformama vlade premijera Aleksandra Vučića napravljena prekretnica, kako bi Englezi rekli – turning point, i stvari su počele da se kontrolišu, što je odmah dalo neke efekte. Napravili smo velike pomake, prvo u konsolidovanju budžeta i bilansa, pa smo u mogućnosti da u 2017. godini imamo razvojni budžet. Dakle, mnoge stvari su se promenile u Srbiji i, ako se ovako nastavi, sa optimizmom može da se gleda u budućnost. Sledeće pitanje je pitanje dinamike: da li možemo brže, a moramo, kako bismo ovim ciklusom razvoja nadoknadili ono što smo propustili, pre svega ciklus zapadnih investicija u periodu embarga, što je preporodilo države istočne Evrope i omogućilo njihov prijem u Evropsku uniju (EU). Danas je u Evropi pomalo prisutan i strah od integracije ovog regiona u EU. Mislim da je najbolje da države Zapadnog Balkana u kratkom periodu, po strogom planu Unije, ispune što veći broj uslova za učlanjenje i da nas onda sve zajedno učlane. Ionako je učešće svih nas zajedno u bruto proizvodu EU minorno. Onda bi se kapital prelio iz EU, a s njim i investicije i znanje. Kao zemlja sa privlačnim privrednim ambijentom na značajnom mestu i dobrim resursima, privukli bismo dodatno i kapital iz Kine, Rusije i USA. Velikim skokom bismo za nekoliko decenija premostili period stagnacije i nazadovanja i dalji razvoj naše ekonomije dobio bi još veći podstrek. Onda bismo ponovo videli stvaranje jedne moderne i moćne evropske Srbije, koja bi u procentima pratila razvoj najjačih ekonomija. Zato rast od pet ili osam odsto na 5.000 evra po čoveku nije isti kao onaj koji beleže zemlje sa npr. 30.000 evra per capita. Nadam se i uveren sam da ćemo u Srbiji dostići privredni rast od 7-8% i da ćemo držati to u kontinuitetu dekadu-dve, tri, da bismo dostigli ono što smo propustili, ocenjuje u intervjuu za Srpsku ekonomiju vlasnik kompanije Alco Group, biznismen Miroljub Aleksić, koji je na primeru svojih firmi pokazao kako se na mikroplanu pravi bum. Aleksićevi biznis planovi, koji su od fabrika u stečaju napravili lidere sa zavidnom dobiti i reputacijom na evropskom i svetskom tržištu, mogu biti reper za mnoge, pa i kreatore makroekonomske politike Srbije. Sva moguća domaća i neka prestižna međunarodna priznanja za rad kompanija i njega lično krunisana su 2010. godine i najprestižnijom svetskom nagradom u konditorskoj industriji – European Candy Kettle Club, a Aleksić nije samo pobednik već i član kluba koji okuplja 25 industrijskih magnata.

PREKINUTA DISKREDITACIJA


Kakav je položaj domaćih i stranih investitora?

Kod nas su najzad zakonom izjednačeni domaći i strani investitori, koji su doskora ekskluzivno dobijali 10.000 evra po zaposlenom radniku. Podići ćemo fabriku u Surdulici i dobićemo za 108 uposlenih, u prvoj fazi, oko 6.500 po radniku. Dobro je što su to uradili. Kažu da je u proteklih 15-20 godina nekih 17 milijardi otišlo na te stimulicije i podsticaje stranim investitorima. Oni će 10 godina sedeti ovde, a onda će se pokupiti i otići, kao što su iz Rumunije otišli i premestili Geox odatle u Vranje, gde su dobili enormnu sumu i mnoge druge beneficije. Mi pored njih s kompanijom Alfa investiramo, radimo, sve plaćamo i upošljavamo 300 novih mladih ljudi, imamo duplo veću platu, a nismo imali nikakvu stimulaciju do ovih promena, kada smo izjednačeni. Bili smo diskreditovani u svojoj zemlji, kao da si neka niža rasa. Promena tog zakona je danas jedna dobra i stimulativna mera!

Iskorakom u industralizaciji i dostizanjem visokog tehnološkog nivoa organizacije, našli ste se u društvu vlasnika koji drže svetsku konditorsku industriju?
Moj mentalni sklop i pristup svemu je kao da se radi o takmičenju: ako sam odlučio da učestvujem, pripremim se i igram da pobedim, spreman na dugi period rada i menjanja, prateći lidere. Kad smo u novembru 1998. na javnoj aukciji kupili subotički Pionir za 47 miliona DEM, firma je bila u stečaju, sa dugovima pet puta većim od njene vrednosti. Bila je to prva prodaja velike bivše državne firme u SRJ. Ulaganjima i promenama, firma je za 11 godina bila preporođena do tog respektabilnog nivoa da ju je pre šest godina European Candy Kettle Club proglasio pobednikom, a mene najuspešnijim menadžerom. Dakle, može se kad se udruže rad, znanje i ulaganje, mada je potrebno utrošiti mnogo energije zbog problema i sa okruženjem i sistemom, i sa zakonodavnom i poslovnom politikom. Ono što kod konkurenata na svetskom tržištu ne postoji kao problem, a mi se ovde suočavamo s tim, jeste npr. da se na desetine zaposlenih bavi papirima, dokumentacijom, prepisivanjem, nepotrebnim izveštajima, da recimo izveštaj o transfernim cenama ima stotine strana, da ko zna koliko puta daješ istu stvar... Država sada tu vrši promene i uprošćava izveštavanje, ali moralo bi sve da se standardizuje i prenese na elektronsko poslovanje. Jedna proizvodna kompanija na Zapadu ima bukvalno nekoliko administrativnih radnika, a mi skoro stotinu! Imamo carinu na šećer, lešnik, palmino ulje i druge neophodne sirovine, pod parolom štitimo proizvođače, a u isto vreme su rafovi prepuni uvoznih proizvoda, koji se uvoze zbog liberalizacije sa EU i Ceftom bez carine, a imaju u sebi sve sirovine bez ikakvog opterećenja. Pa kako da jedna razvijena, vitalna i izvozno orijentisana grana, koja direktno ili indirektno hrani 30.000 porodica, s takvim opterećenjem da bude konkurentna? Naravno da iza toga stoji uvozni i domaći lobi. Uprkos svemu, mi se kao konditorska grana, zajedno sa proizvođačima sokova, džemova i sladoleda, borimo, proizvodimo i izvozimo. Ipak, deo našeg prihoda se na ovaj način preliva tamo gde ne bi trebalo. Drugi problem je kurs evra, koji je nerealno nizak i nestimulativan za pretežne izvoznike. Treći je odsustvo stimulacija izvoznicima, čak nemate ni mehanizam bescarinskog uvoza, radi izvoza. Mnoge zemlje indirektno i te kako stimulišu svoje izvoznike. I umesto da se brzo razvijamo i radimo akvizicije drugih fabrika van ove zemlje, mi smo zbog ovih državnih makaza predmet preuzimanja, što se već dogodilo nekima. I trajaće to, nažalost. Neki su zbog toga (Swisslion npr.) premestili fabrike van zemlje. Zamislite koliko napora nam treba da bismo premostili tih bar 15% dodatnog inicijalnog opterećenja.

Kako ste uspeli da stvorite ugledne firme s profitom, napravite imperiju i pokažete da ne mora sve da se završi, kako je jedan diplomata skoro okarakterisao srpske privatizacije – isisanom supstancom?
Većina firmi koje smo kupovali bile su u stečaju, što je mnogo teže nego uzeti onu koja radi. Kad firma radi, ona ima prihode, rashode, pitanje je samo percepcije proizvodnih mogućnosti, snage brendova i borbe na tržištu. Kako? Pa ništa nisam isisavao i iznosio, nego sam sa ovom vizijom i investiranjem stvarao uslove da imamo najbolje proizvodne linije, da produktivnost bude kao kod vodećih svetskih proizvođača, da postojeće brendove revitalizujemo i podignemo (Negro, Medeno srce, Galeb, Lešnik karamelu, Mentol…) i izgradimo nove. I da se onda tržišno borimo s konkurencijom. Stvoreni su: Kidy, Cica Maca, čokolada Mony, koja je ovih dana zbog Kolindinog političkog gesta hit na društvenim mrežama, Vitanova brend je najprodavaniji bar na tržištu, a pre pet godina svi oni nisu ni postojali. Napravite brend, iskreirate ga, napravite dobar proizvod od dobrih sirovina i onda, kad sve to uradite, krenete na tržište, koje će ga ili prihvatiti ili odbaciti. Dakle, nisam uzimao firmu da bih pokupio imovinu, rasprodao sve zgrade, isekao mašine, prodao to kao gvožđe, ili prodao postojeće linije, već smo se s novim i velikim ulaganjima upustili u poslovni rizik. Nismo zaduživali kupljenu firmu kako bih s tim ušao u sledeću, pa u sledeću, a onda, založivši te dve firme, kupio treću i onda napravio balon, da bi se sve, kada više nije moglo da servisira obaveze i troškove, srušilo u danu. U poslednje vreme kod nas imali smo slučajeve da firme sa imovinom od 400 ili 700 miliona nestanu za noć. To su takozvani vozići, gde je sve nerealno. Naučio sam da, ako hoćeš da napraviš soliter kao onaj u Dubaiju, od 300-400 metara visine, moraš da ideš mnogo duboko, temelji moraju da budu jaki, s dobrim građevinskim proračunima. Ako praviš kuću od slame, ne treba ti ni temelj. Pitanje je vizije i koncepta, šta želiš, čemu težiš i šta ti je cilj. Kod nas su morale da budu tenderske privatizacije, kupiš za tu i tu cenu, moraš to i to da uradiš, da daš te i te garancije, ako ne – gubiš novac koji si uložio. Nažalost, mnogi 17 ljudi koji su kupili firme nisu dorasli tome, ni po znanju, ni po vaspitanju, ni po obrazovanju da nose taj novac, a neke je srušila i svetska kriza 2007. godine. Ja nemam jahtu, a ima naših pedesetak velikih na Jadranu, koje koštaju od milion do 50 miliona evra. Ne pravim poslove na njima. Nemam avion jer nema potrebe za tim, dobre su i redovne linije. Tu je velika amortizacija, sve je to papreno skupo. Nismo mi vlasnici multinacionalnih kompanija sa obrtom od više milijardi dolara pa da priuštimo sebi to zadovoljstvo. Koji posao to može da pokrije?

Kakvi su planovi u razgranatom biznisu kompanije Alco Group?
Svaka firma ima svoj poslovni plan na godišnjem nivou, pa onda srednjoročni, jer je podela posla striktna. Jedni razmišljaju o tome od čega ćemo živeti sutra, a drugi rade, stvaraju, privređuju, prodaju, da bi živeli danas. Novac koji dođe od prodaje robe i usluga na tržištima je ono od čega firma živi ili odvaja sredstva za investicije, ako pozitivno radi. U takvoj podeli posla naravno da postoje planovi, oni su već napravljeni, razmotreni za sledeću godinu i usvojeni, posebno za svaku firmu, za investicije, razvoj proizvoda i naravno, za marketinške nastupe na sajmovima u svetu i određenim tržištima. Svaka firma ima svoju poslovnu filozofiju i prati svoju misiju na tržištu. Kako mi imamo više delatnosti, normalno je da za svaku imamo posebnu strategiju. Zajedničko je to da kontinuirano investiramo sa ciljem kompletiranja proizvodnih ciklusa kupovinom još nekih mašina ili linija. Zatim, razvoj novih proizvoda ili unapređenje postojećih nam je primarni cilj, jer je to opšti trend na svetskom tržištu. Onda, ukoliko procenimo da smo konkurentni, sledi borba da se izađe na još neka tržišta. Uzmimo kao primer metalnu industriju i fabriku peći i kotlova Alfa plam. Napravili smo ekspanziju posle davanje ponude i akvizicije većinskog paketa akcija pre četiri i po godine. Danas Alfa plam drži 18% odsto nemačkog tržišta grejnih tela na drva, značajan procenat u državama EU i okruženju. Uz to, napravili smo akviziciju jednog od najpoznatijih i najnaprednijih brendova u Italiji CALUX i preneli kompletnu proizvodnju i kompletan portfolio sa 70 proizvoda u Vranje, da bismo preskočili gep od 15 godina u dizajnu, znanju, elektronici, svemu što je bio dugogodišnji izazov za naše inženjere. Znači, kupili smo da bismo napravili više nego decenijski iskorak i u ovoj godini smo usvojili i proizvodimo sedam tih proizvoda, a plan nam je narednih 10 sledeće godine i da s njima idemo u zapadnu Evropu. Svi naši proizvodi ispunjavaju i poseduju najviše nemačke sertifikate o efikasnosti, jer bez njih ne možete da izađete na ta tržišta, i uz dobru efikasnost proizvoda, dobar dizajn, garantni rok bez reklamacija, nudite konkurentnu cenu i stvaraju se uslovi za prodor na ta tržišta. Proizvodimo skoro 200.000 jedinica više cenovne kategorije, a izvozimo 70 odsto. Celo tržište EU je u padu. U Italiji, kao vodećem proizvođaču na svetu, dve trećine firmi je od 2008. bankrotiralo. Razlozi su: opšta kriza, tople zime, pad cene gasa i nafte i prelazak na tu vrstu grejanja. Mi imamo suprotan trend. Ne možemo da proizvedemo koliko tržište traži, a trenutno smo treći proizvođač na svetu. Sada završavamo još jednu investiciju, od desetak miliona evra u narednih pet meseci – otvaranje i opremanje novog proizvodnog pogona, kao i završetak opremanja još nekoliko linija u matičnoj fabrici. Nemci i Italijani kažu da su do pre četiri i po godine oni bili u prednosti , da je bilo 10:1 u njihovu korist, a da je danas taj odnos 10:1 u korist Alfe i da je ona danas tehnološki najbolje opremljena fabrika u Evropi. Uzmimo da je deo toga istina pa je impresivno i pokazuje da i mi možemo uspešno da radimo. Za takve promene i razvoj morate dobro da se spremite i da pokušate da promenite mentalni sklop ljudi koji imaju sasvim drugačije navike. Imate otpor kod onih koji su navikli da tri-četiri sata pričaju priče, da ne rade sedam sati pored mašine – takvima morate da im nametnete novo znanje i novu radnu disciplinu. Za našeg radnika je pojam rada potpuno drugačiji od nemačkog, kineskog ili japanskog. Tu je potrebno puno energije da bi se naši ljudi uveli u kakvu-takvu pristojnu produktivnost, a uz to, naravno, morate da investirate da se promeni poslovno okruženje u kom rade, da automatizujete mnoge procese. Jer mi ne proizvodimo samo za domaće tržište, da se preživi, već se merimo s najvećim svetskim kompanijama, gde su nam konkurenti Edilkamin, Pallazzeti, Mcz, Jotul i ostali najveći igrači. Ako ne budemo ušli i takmičili se s vodećim firmama na evropskom i svetskom tržištu, čeka nas životarenje od godinu, tri, pet, a onda kraj – ključ u bravu. Rekao sam, naš kredo je: “Ništa nisi uradio ako nisi najbolji ili bar među najboljima”!

A ostali delovi kompanije?
Kad je reč o planovima u pogonima za ambalažu Tipoplastika, u narednih deset dana kupićemo tri nove linije, koje će udvostručiti performanse fabrike. Investicija će se realizovati u periodu od šest do osam meseci, koliko treba da se isporuče te linije, i računamo da ćemo, regionalno gledano, povećati učešće na tržištu i proširiti saradnju sa uglednim firmama s kojima radimo, kao što su: Nestle, Dr Oetker, mnoge pivare i proizvođači konditorskih proizvoda i kafe. Što se tiče hotelijerstva, završavamo hotel na Torniku i potpuno renoviramo hotel Park u Vrnjačkoj Banji. Hotel na Zlatiboru, rizort i kongresni, treba da bude najveći na ovom području. Objekat na Torniku je velika investicija, koju privodimo kraju. Imamo i druge, manje firme, i svaka od njih se bori tržišno kako bi napravila pomak u odnosu na konkurenciju.

DARIJE DRAŽI OD DALIJA


Niste zaljubljenik u avione i jahte, ali zato ste okrenuti umetnosti, knjigama, kojih, kažu, imate 5.000 u svojoj biblioteci?

Imam ih i više. Volim našu, rusku i francusku književnost i to dobro poznajem, puno sam čitao i čitam. Slike, knjige, skulpture su ono u šta ulažem. Imam mnogo toga vrednog, čak i Meštrovića. Ja to kupujem polako, godinama. Sve je nabavljeno u antikvarnicama. Desi se i neka akvizicija – kad je propala Privredna banka Novi Sad, prodavali su sve, kompletnu galeriju, ja dođem, vidim da vredi, da nije skupo i kupim sve. Malo-pomalo skupljaš, gledaš, biraš i ostaviš neku vrednost na jednom mestu. Kažu da je prvo bitan ambijent u kome radiš, način na koji je uređen, da on odaje karakter i sklonosti čoveka. Jedna od najdražih umetnina, ali ne i najvrednija, jeste skulptura cara Darija. Pored nje je rad Salvadora Dalija. Tu je i bronzana bista cara Dušana, Napoleona, slike Prudnikova, Aparina, Konjovića, Milića od Mačve itd. Kod izgradnje svakog hotela birao sam neku tematiku, nešto što je vezano za našu istoriju, da to ne bude samo došao si tu, spavao, jeo, kupao se i otišao. U hotelu Izvor u Aranđelovcu su Obrenovići i Karađorđevići zajedno, u znak nekog pomirenja dve dinastije. Po holovima u Šapcu imate rimske imperatore, jer je u toj regiji, Sirmijumu, rođeno njih jedanaest, na primer Trojan, a Oktavijan Avgust je tu umro. Na Zlatiboru će biti Nemanjići.

Koje su sve poslovne nelogičnosti ili nepogodnosti?
Mnogo je oblasti u Srbiji koje mogu da se unaprede. Mi se deklarativno bavimo pričom, a u suštini toliko prostora imamo da promenimo odnose i napravimo efikasnu državu. Recimo, kako stimulisati izvoznike. Kurs evra je 123 dinara već dve-tri godine, a koliko je poskupelo gorivo, energenti, koliko su se podigle plate, kolika je bila inflacija. Ni pre tri godine kurs nije bio realan. I kako stimulišete izvoznike? Mađarski premijer Viktor Orban ih je stimulisao sa 30 odsto, izvoziš za 10, dobiješ 13 miliona evra. Turska to i dan-danas radi. Jer važno je izvoziti i zauzeti strana tržišta, koja će ti ostati posle učlanjenja u EU. Kod nas jedna fabrika koja izvozi ima indirektno oporezivanje od strane države, pa pre tri godine smo izdvajali i prodavali za platu dva miliona evra mesečno. A danas je to tri miliona evra. Cena proizvoda u evrima u svetu tolika je kolika je! I ili si konkurentan ili nisi u odnosu na ostale proizvođače. Ne možeš to da nadoknadiš podizanjem cena u evrima jer niko neće kupiti tvoje proizvode. Stabilan kurs je dobra stvar, ali kad je nerealan, destimuliše izvoz. A to je jedini osnov rasta svake privrede! Mi nemamo mehanizme za podsticaj takvih, a posebno neto izvoznika! Kao što nemamo malu kontrolisanu inflaciju iz primarne emisije, koja se usmerava ka granama koje hoćeš da podstakneš i koje bi povukle druge grane. Na tom principu počiva kapitalizam i njihov razvoj! Morate to da rešite, kao i da se zaista stvore povoljniji uslovi za privređivanje, za velike, srednje i male kompanije, kao i za startap kompanije. Svu energiju treba usmeriti ka tome. Sa 67 odsto zahvatanja od plate kod nas (u Hrvatskoj je to 40%, u Albaniji 20%) ići što pre ka bar 50% i time uvesti stotine hiljada plata iz sive zone u regularne tokove. Nadam se, jer će se time stvoriti uslovi da ostane više za investicije, za plate, viši standard, veći obrt robe. Suzbiti sivu ekonomiju i šverc, koji nije 20%, već je sigurno duplo veći, i to usmeriti u prihod budžeta. Tržište se drugačije pokrene kad ima para. Ovde je država preskupa, birokratija je ogromna, vuče veliki procenat društvenog proizvoda, a tu je i 1.700.000 penzionera. Na jednog radnika dođe jedan penzioner, u Turskoj na pet radnika jedan. Stara smo nacija, koja je pritom doživela raspad jedne velike države, embargo, bombardovanje i čija industrija i proizvodnja su uništene, i kako da stvoriš vrednost, čime? Nemaš more pa da zaradiš 30 milijardi evra od turizma kao Turska. Pritom u turizmu, bilo kakav hotel više kategorije da zidate u Hrvatskoj ili Crnoj Gori, zemlja i komunalije se ne plaćaju, infrastrukturu vam dovede država besplatno, porez je mnogo niži i dobijate značajne stimulacije za svakog dovedenog turistu. Multiplikator jednog evra zarađenog u turizmu je ekvivalentan 3,4 evra izvoza, jer pokreće celokupan repro-ciklus. Sve je domaće. Znači, na primer, dve milijarde evra iz turizma je jednako sedam milijardi evra izvoza! Mi hoćemo da razvijamo nešto, a u poređenju sa okruženjem još smo uvek nekonkurentni. Imamo proizvodnju žita i kukuruza i tržišne viškove izvozimo, što svako može, ali niko se nije obogatio od golog izvoza žitarica. Dakle, treba izvoziti finalne proizvode s visokim stepenom prerade i po mogućnosti brendirane, čime se višestruko multiplikuje vrednost sirovina. Onda stimuliši to. Kad je u pitanju konditorska industrija, imamo carinu i PDV. I kad sve to skupite, niste ni krenuli da radite, da izvozite i takmičite se s nekim, a 15 odsto ste skuplji, i kako to nadoknaditi da biste bili na nuli. Ne pomaže nam što imamo vrhunske procesne linije iste kao svi proizvođači po svetu, sve standarde, pa i jedini Nestle standard kod nas, kada konkurentu za sedam godina rada ostane još jedna fabrika, a vama ništa! Pa se čudimo kako su oni uspešni i za više decenija uspešnog rada postanu multinacionalne kompanije sa 30 ili 500 fabrika svuda po svetu. A kod nas nemaš priliku da razviješ industriju do jednog visokog nivoa. Naravno da su to paradoksi, jesmo mi otvorena tržišna privreda, ali ovo je šansa da umanjite značaj uvoznika i brzo uradite reindustrijalizaciju i podstaknete i unapredite svoju proizvodnju!

Šta biste kao uspešan biznismen preporučili ministru privrede da uradi kako bi se izmenio poslovni ambijent za domaćeg poslovnog čoveka i domaću fabriku?
Pošteno rečeno, oni rade na tome. Izdvojili su Razvojnu agenciju Srbije i prvi put izjednačili domaće i strane investitore, pa na isti način možemo da participiramo za subvencije. Što se tiče problematičnih pravnih subjekata koji generišu dugove, prvo što bih uradio bilo bi da ih definišem vlasnički ili ih likvidiram. Ne bih dozvolio da mi gubitaši kreiraju ambijent i sve bih sve uradio da ih prodam, uz stimulaciju i obavezu da nastave proizvodnju i vodeći računa ko je kupac. Ne bih dozvolio da mi neke male i dan-danas društveno- državne firme prave dubioze i izvlače iz budžeta živa sredstva, nego bih to rešavao ekspresno. Ima sadašnja vlast taj stav i pokušavaju da to urade, ali i to je proces. Morate pronaći način i meru kako to uraditi. Da li će to biti kroz prodaju ili stečaj, da li će biti javni poziv ili tenderska privatizacija, nije bitno. Vašno je da bude brzo i uspešno. Pre svega morate to da uradite i da rešite problem bivših radnika, povezivanje staža, popis dugova i najvažniju stvar – procenu vrednosti imovine. Ako pogrešno procenite, nemate kome šta da prodate. Odredite neku enormnu cenu i neće niko da se javi. Počnite s likvidacionom vrednošću, pa ako bude interesovanja, doći ćete licitacijom do tržišne vrednosti. Uopšte nije bitna početna cena, već tržište i investitori koji su zainteresovani da kupe taj pravni subjekat i u njega ulažu. I važnije je da tog investitora usloviš da održi tu delatnost ili da zadrži toliki broj zaposlenih, ako promeni malo delatnost. Država bi morala da se što pre oslobodi svih pravnih subjekata koji prave gubitke. Normalno, ima nekih koje treba strateški zadržati i naći strateškog partnera.

A to su?
Elektroprivreda Srbije (EPS), Železnice Srbije (ŽS), telekomunikacije, Jugoslovensko rečno brodarstvo (JRB). Ta preduzeća ne bih prodavao, već bih tu doveo dobar menadžent i uradio reorganizaciju. To su državni sistemi koji zahtevaju kompletnu reorganizaciju i koji mogu da budu profitni. U Železnicama Srbije ste imali 17.000 ljudi, a nije vam trebalo 3.000. Nemate vozove, a 17.000 plata dajete svakog meseca, a ljudi se i ne pojave. Recimo da treba preispitati poslovanje Kolubare, koja možda može da radi s polovinom sadašnjeg broja zaposlenih. Možda može da radi duplo efikasnije, jer je moguće da se svaki sistem unapredi i optimalno organizuje. Kada to imate, lako ćete naći i strateškog partnera i investitora. Prvo što bih zabranio je partijsko zapošljavanje, a onda bih preispitao postojeći kadar, njihovu stručnu spremu, diplomu i veštine u radu. Kroz tu trijažu treba izdvojiti ono što vredi, čak uvek ostaviti možda 20% praznih mesta za prijem novih ljudi koji na tržištu nisu imali priliku da rade, a stekli su znanja, fakultetske diplome i treba im pružiti šansu.

BIOGRAFIJA


Miroljub Aleksić rođen je 1957. godine u Vranju. Posle završetka XIII Beogradske gimnazije, školovanje je nastavio na fakultetima u Beogradu i Americi. Otac mu je bio ginekolog, sestra pedijatar, a majka direktor u Jugobanci.
Danas je vlasnik kompanije Alco Group, pod čijom kapom se nalaze desetine kompanija: Pionir iz Subotice, Hisar iz Prokuplja, Tipoplastika iz Gornjeg Milanovca, Alfa plam, Jugotehna, Naš stan. U turizmu, preko lanca A hoteli, danas stoji na čelu luksuznih hotela Izvor u Aranđelovcu, Tornik na Zlatiboru, Sloboda u Šapcu, Park u Vrnjačkoj Banji i hotela Master u Novom Sadu.
Kao mladić radio je u PKB holdingu, u računarskom centru, a potom i u PKB banci, na mestu višeg stručnog saradnika. Tamo je bio kandidovan za najviše mesto, uz uslov da se učlani u Savez komunista Jugoslavije.

Šta mislite o mogućnosti prodaje zemljišta strancima?
Ne bih im to dao. Pre bih zemljište dao na rentu od 99 godina, ali ne bih ga prodavao. Insistirao bih na pomenutom zakupu, uz obavezu meliorizacije,komasacije i navodnjavanja. Dakle, optimalno korišćenje, uz garantovani otkup onog što se proizvede, i oslobađanje od poreza ukoliko zakupac napravi da mu je svaka parcela od 50 ili 100 hektara u komadu. Ovo oko prodaje zemlje važi i za strance i za domaće. Nemam ništa protiv, neka pola Vojvodine pripadne jednoj firmi. Danas se samo oko pet odsto cele njene površine navodnjava, a u Titovo vreme je to bilo 50 odsto, a kad je bilo Brozovo vreme i gde je svet u međuvremenu otišao. Kina se vozila na biciklima, nije imala nijedan auto, i gde su oni danas, a gde smo mi. Pred novim ministrom poljoprivrede i samom Vladom Srbije je šansa da radikalno izmene stvari i ostvare neverovatan efekat produktivnosti i razvoja, da to bude pravi ekonomski bum.

Mislite li da je to moguće?
Srbija je od 2000. godine imala pogrešan model razvoja, koji se bazirao na zaduživanju, prodaji resursa i potrošnji, uz politiku stabilnog i precenjenog dinara. Zaduživanje je plaćano prodajom i ustupanjem resursa. Razvoj i promena su mogući, ali moraš da znaš, kao kad dođeš na železničku stanicu, gde putuješ, pa tako i u koji voz ulaziš, da li ka Novom Sadu ili ka Nišu, da li u ćiru ili u novi moderan, koji vozi 300 km na sat i s kojim ne gubiš vreme. Dakle, prvo mora generalno da se definiše gde idemo, kakav kapitalizam hoćemo, kako uređenu zemlju, koji je odnos, proporcija između proizvodnje i administracije, koliko se izdvaja za zdravstvo, prosvetu, vojsku, policiju... Sve sisteme kompletno moramo da reorganizujemo, ali ne možemo ako to dopustimo da to rade nekompetentni ljudi. Okupi trust mozgova, daj im zadatak i oroči sve! Bez obzira na razlike, svi mi Srbiju doživljavamo kao svoju državu, koju volimo i želimo joj bolju budućnost, i zato moramo da sarađujemo na istom cilju! Vlada ima takvu većinu da može da izvrši i sprovede promene, kao što je mađarski premijer Orban implementirao mere u Mađarskoj i napravio jaku nacionalnu ekonomiju, podigao industriju, privukao investicije. Mislim da Mađarska danas ima više od 100 milijardi evra izvoza, mi 12-13 milijardi, a pre 25godina si kod severnog komšije za čarape ili flašu badela mogao da kupiš šta si želeo. Ne može niko da me ubedi da i Srbija ne možeda bude dobro organizovana, efikasna i bogata država, ali morate da promenite uslove, ambijent i pristup svemu.

Da li je moguće da se u vaše kompanije prošvercuje neko s diplomom, kako rekoste, stečenom za dva dana?
Ma ne može ni na urgenciju da se primi, a ne s takvom diplomom. Mene takvi ne zanimaju. Jedan premijer mi je preporučivao devojku koja govori tri jezika, a završila je dva fakulteta. Ponovim ja to sve za njim, i on mi kaže „da“, a ja na to: “Što je ne zadržite za sebe, što biste meni davali tako dobrog radnika? Kad bude bio konkurs, neka konkuriše, ja uopšte ne učestvujem u izboru, nego komisije.” Prijavi se po 1.000 ljudi, pa se odabere 30, onda se napravi najuži izbor, a ja onda proverim samo da ne prime nekog problematičnog i nestručnog. Takav pristup imam svemu, zamerim se mnogima, ali šta da se radi. Kada te izaberemo, izvoli radi, napreduj, jer vrediš, ulagao si u sebe i zaslužuješ to. Svi koji su takvi imaju istu šansu i ista prava da zauzmu vodeća mesta. To što im je tata ovo, a mama ono, mene uopšte ne zanima. Moja deca rade ovde, i stroži je odnos prema njima nego prema drugim zaposlenima, jer moraju da budu primer drugima.

Koji je kredo od kog ne biste odustali?
Ako čovek nešto želi da postigne u životu i postavi visoke kriterijume, mora da uloži u to ceo život. To je jedini put. Ne mora da bude prvi, ali biće peti i trčaće za prvim. Amerikanci kažu – ako si sanjao milion dolara, imaćeš milion, ako si sanjao hiljadu, nikada nećeš imati milion. To je neki poriv, morate da imate cilj, strašnu volju da biste uspeli. Uz to ide rad, učenje, korišćenje tuđih iskustava i znanja i strpljiva i neprekidna borba sa samim sobom na usavršavanju i pronalaženju boljih rešenja. Novac dolazi kao posledica dobrog rada i dobre organizacije. I tu je da se investira!

Pošto ste poslovan i bogat čovek, da li vas interesuje kako izgleda Forbsova lista i jeste li zavirili u nju?
Ne. Čitam o tome u novinama kada nešto objave, ali to ne može biti realno. Ne možete vi proceniti imovinu nekog čoveka tek tako. Neko može da ima bogatstvo po različitim firmama, pod različitim imenima. Može da ima 100 miliona evra imovine, a može da ima 150 miliona evra duga. A neko 30 miliona, bez dugova. Vi to ne vidite. 

Ostali naslovi

Zvezdara je vidljiva na mapi prestonice
Piše: Vesna Zdravković
Ono što je u zdravstvu dom zdravlja to je opština za njene građane. Lekari opšte prakse daju prvu pomoć u lečenju pacijenata, dok je opština mesto na kojem se rešavaju problemi građana iz različitih oblasti, najviše infrastrukturne prirode. Kako funkcionišu stvari na lokalu pitali smo i saznali od Ivone Fuštić koja radi u kabinetu predsednika opštine Zvezdara
U protekle dve godine SOKOJ preteko kolege iz Hrvatske po prihodu
Srpska ekonomija
Povodom informacije dobijene iz Sokoja, da je Dejan Manojlović, dosadašnji direktor Sokoja, dobio poverenje članova Upravnog odbora Sokoja, te da će i u novom mandatu obavljati funkciju direktora, upriličili smo razgovor sa gospodinom Manojlovićem, na ovu , ali i druge aktuelne teme iz života i rada Sokoja
Pravni okvir zaštite podataka o ličnosti harmonizovan je sa standardima EU
Piše: Ljiljana Staletović
Iako obavezu dostavljanja evidencije o licu za zaštitu podataka o ličnosti u Republici Srbiji ima više od 12.000 subjekata, čini se da je nisu svi prihvatili. O tome za Srpsku ekonomiju govori Milan Marinović, poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti
Sokoj konstantno radi na unapređenju položaja naših muzičkih autora
Srpska ekonomija
Na konferenciji CISAC-a, Međunarodne konfederacije društava autora i kompozitora, koja je u decembru održana u Budimpešti, učestvovao je i Sokoj. Delegaciju Sokoja predvodio je Srećko Barbarić, direktor Sektora za dokumentaciju i raspodelu Sokoja
Prioritet - briga o svim kategorijama društva
Piše: Ljiljana Staletović
Ulaganje u infrastrukturu je ključno, ali podrška u zapošljavanju i samozapošljvanju, kulturni i sportski sadržaji, edukativne aktivnosti, obrazovanje, čine život lakšim i usmeravaju parove da porodice vraćaju korenima i opredeljuju se za istinske vrednosti i kvalitetniji život, kaže Bojana Božanić, predsednica Saveta za rodnu ravnopravnost Opštine Čajetina
Kragujevac čini čuda za medicinsku nauku u regionu
Srpska ekonomija
U Banja Luci je nedavno bila promocija knjige „Fiziologija“ koju je priredio tim stručnjaka sa FMN u Kragujevcu. Ovaj fiakultet je najbolje rangiran naš fakultet na Šangajskoj listi i to je razloga da profesor dr Vladimir Jakovljević ima razloga da bude ponosan na svoj tim
Ćutanje uprave prelazi u istoriju
Piše: Ljiljana Staletović
Pravo je građana da traži i dobije informacije od javnog značaja, a obaveza vlasti da ih pruži. Obavezu izrade i objavljivanja informatora o svom radu ima, po nekim procenama oko četrnaest do petnaest hiljada organa vlasti. O tome za Srpsku ekonomiju govori Milan Marinović, Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti
Sokoj dobija novi informacioni sistem
Piše: Vladimir Đurić
Direktor Sokoja Dejan Manojlović, uz prisustvo svojih saradnika Jovana Miloševića, pomoćnika direktora, Predraga Negovana, Direktora IT sektora i Dejana Smiljanića, IT konsultanta, u ime Sokoja je potpisao Ugovor o izradi novog informacionog sistema. O važnosti ovog događaja pričali smo sa direktorom Sokoja Dejanom Manojlovićem
Saradnja Srbije i BiH u domenu autorskih prava je odlična
Piše: Vladimir Đurić
Vladimir Marić je već nekoliko godina direktor Zavoda za intelektualnu svojinu Srbije. Ova značajna institucija vodi računa o tome kako se sprovodi zaštita industrijskih i autorskih prava. U tom domenu ističe se odlična saradnja sa BIH
Službe izmedju zakona i politike
Piše: Dragana Bokan
Da li su u periodu dok je bio na vlasti Josip Broz Tito, Službe bile jedinstvene, odnosno kada su počela previranja i odvajanja po republičkom modelu.Ovo su samo neka od pitanja kojim se u svojoj knjizi „Službe bezbednosti Jugoslavije – od Brionskog plenuma do raspada države bavio dr Radojica Lazić, profesor Fakulteta za diplomatiju i bezbednost