Beogradski slikar Zoran Velimanović uskoro će svoje radove da predstavi u Andrićgradu, u Višegradu, 28. juna, na Vidovdan. Za Srpsku ekonomiju priča šta ga je podstaklo da počne da slika, o ideji čišćenja, životu u inostranstvu, otkriva ima li mesta za ljubav...
Velimanović se u mladosti bavio mnogim poslovima, od osiguranja, prodaje nekretnina, rada u butiku, novinarstva, svirao je rokenrol, apsolvirao na Pravnom fakultetu dok mu se odjednom nije desilo da želi da slika.
-Niko se iz radosti ne bavi slikarstvom, sve to proizlazi iz muke, nema radosti u tome, možda postoji kada vidiš šta si proizveo. Ono što podstiče umetnika da radi je bol. Verovatno se mnogo nekakvog bola nagomilalo u meni pa sam počeo da slikam, rekao je Velimanović.
Njegova prva slika bila je „Purgatorijum“ i isto to je posle 20 godina ponovo slikao.
-Očigledno da me ta ideja čišćenja i ponovnog rađanja ne napušta, tog presvlačenja kože, skidanja, odbacivanja nečeg nepotrebnog, sve to uvek uz bol, kao leptir koji prolazi faze, koji se uz bol iz lutke pretvara u leptira.
Oduvek ga je ta tematika fascinirala i njegove sve slike govore o tome. Osnovni motiv - podizanje na viši nivo, to je divan momenat u životu ljudskog bića.
To svi imaju, kaže Velimanović navodeći da neko shvati da mu se to dešava, dok se neko grčevito trudi da se ne promeni, jer je lepše ostati na nivou gde je sve poznato, to je niži nivo, a na višem nivou ima više bola, moraš više da se trudiš, zahtevnije je, te tako lenji ljudi vole da sede gde ih niko ne dira i gde ne napreduju.
-Naravno da ceo moj život nije bol, kada je radost u pitanju, nju živim i nemam potrebu da to izbacujem iz sebe, stvari koje me pritiskaju izbacujem na taj način i te iste stvari pritiskaju druge ljude i oni to osete na izložbi i kažu isto to osećam i ja.
Velimanović priča da se događalo da ljudi koji dođu na njegovu izložbu mu kažu da su neku njegovu sliku sanjali. To su burne reakcije, postoji, smatra on, univerzalna baza podataka, kojoj svi imamo pristup.
-Snovi, java, meni je sve to izmešano, ja te barijere ne pravim, pustim da sve teče zajedno i uzimam šta mi treba...Da li sam sanjao ili mi je neko rekao to mi je nebitno.
Počeci
-Krenuo sam sam. Voleo sam oduvek likovnu umetnost, volim Medialu, fantastičnu umetnost i to me odredilo. Pripadam fantastičnom slikarstvu, mada je po meni svaka umetnost fantastična.
Za njega je Mediala izuzetno originalan pokret i šteta je, kaže, što nismo daleko ozbiljnija zemlja pa da se o njima uči u školama i ovde i u svetu. Iz tog pokreta proizašli su velikani srpskog slikarstva - Vladimir Veličković, Dado Đurić, Ljuba Popović, Leonid Šejka, koji je, na žalost mlad umro ali koji je izvršio ogroman uticaj na svoje kolege i na kasnije generacije, vrlo je, ističe Velimanović, živ iako je umro davne sedamdesete.
Prvu izložbu imao je u u aprilu 1997. godine u Beogradu. Do nje je došlo tako što se nakupilo desetak slika, te je otišao kod Olje Ivanjicki sa kojom se družio, a koja mu je preporučila prostor Astakos studija.
-Ono što je divno, kada nešto kreneš da radiš, ljudi to osete i hoće da budu deo toga. Za čoveka koji nije završio akademiju, bio sam za odstrel, dobio sam tada gratis prostor, imao sam maglu, ozvučenje, ceo ambijent bio je fantastičan.
Svi smo rođeni iz nekog razloga, bitno je da, kako kaže, jaku želju u sebi oslobodiš i pustiš da se ostvari.
Odlasci i vraćanje
-Napravio sam svoj put i odlazio sam u inostranstvo, svuda ljudi vole slike, sve su to epizode iz života. Izlagao sam u Pešti, Barseloni, Marbelji, po Italiji, u Berlinu...
Živeo je u Nici, gde, kako priča, posle nekog vremena, vidiš da su ti ljudi kao i svuda, ima dobrih i loših, ali tu moraš da se boriš jer si svestan da nisi kod kuće, da budeš mnogo bolji od nekog njihovog da bi preživeo...pa sam osetio da odem negde drugde, pa sam otišao.
Žao mu je jer je proputovao svet, a nije svoju zemlju upoznao. Put od Obrenovca preko Uba ka Valjevu to je kao Toskana, predivno, brdašca, vinogradi...Kaže da nije ni znao da to postoji. Za njega sada nigde nije lepše nego na Tari i Mokroj Gori.
Događalo mu se da danima ne slika, ima ideju šta će ali ne ide, u tim momentima se „nikad nije ljutio“. Ide svaki dan u atelje i slika, ne zna za vikende, godišnje odmore, jer „nema od čega da se odmara“.
Ima slika koje radi i po godinu dana, prvo skicira olovkom, pa onda radi dalje. Pokazujuću na svoja platna, kaže da živi s tim ljudima, s kojima nema problema, druži se i putuje, to su za njega najveće avanture.
-Ja sam samotnjak, putovao sam 20 godina i sada mi je dosta aerodroma i svega toga. Ništa na Zemlji ne može da mi zameni slikanje, nijedna senzacija, satima sam negde i onda se probudim. Mogu da izmislim šta ja hoću, imam slobodu koju mi stvaranje daje, a ona je ogromna.
Sistematičnost i veliki rad
Kako ističe, vrlo je sistematičan i zna šta radi, dobro promisli i nikada nije došao u situaciju da nije zadovoljan slikom kada je završi.
-Sve je pod kontrolom. To je ogroman rad. Ne znam nijednog umetnika koji nije jako vredan.
Sedam godina je živeo u magacinu Luke Beograd, dok je 11 godina imao tu atelje, prvi je došao tamo da slika, jer je bila dobra energija. Sada je, kaže, došlo vreme da ide dalje, da živi kako oseća i protiv toga se ne treba boriti.
-Treba razmišljati da čoveku bude dobro, tom svojom dobrom energijom se privuku ljudi, uvek su kod mene dolazili da pitaju da kupe sliku, nikada nisam nekog ja pitao da li bi kupio sliku.
Priznaje da je bilo teških situacija, ali dodaje, zna da dobri Bog brine o njemu i da ga neće ostaviti na cedilu.
-Verujem u Boga kao jedno dobro koje brine o meni. Zašto bih onda pravio probleme, moje je da slikam i da ne šmiram...ono što osećam to i uradim. Ne slikam zbog para i uvek se pojavi neko ko traži da kupi sliku.
Lepo je da se čovek okrene i vidi šta je uradio u nekom većem periodu, rekao je on navodeći da je u Kući legata prošle godine napravljena retrospektivna izložba sa slikama nastalim poslednjih 25 godina.
To je puno rada, uspomena, izloženo je bilo više od 80 slika, a dve trećine su, naglasio je Velimanović, van zemlje.
Divna jedna avantura, samo to mogu da kažem, rekao je Velimanović.
Priznaje da nema mnogo mesta za ljubav, jer niko neće da trpi takvog čoveka, slikarstvo mu je na prvom mestu.
-Umetnost je veća od života i ništa nije važno kao ona, ni ja nisam važan.Neko je rekao „Ne mora se živeti, ploviti se mora“. Te reči shvatio sam kasnije. Slikati se mora, živeti se ne mora.
Mladim umetnicima poručuje da se ne obaziru na druge i da je najvažnije da moraju da uživaju u tome što rade, nema kompromisa.
U Andrićgradu, u Višegradu 28. juna biće otvorena izložba, na kojoj će akcenat biti na novim slikama i po neki raniji radovi.
-Svi imaju misiju i treba je samo prepoznati. I onda osetiš da je najvažnije ploviti, a ne živeti i onda samo ploviš, zaključio je Velimanović.