Dobro došli na web portal SRPSKA EKONOMIJA

ČOVEK KOJI STRAŠĆU STVARA MAGIJU

INTERVJU: BOJAN ZULFIKARPAŠIĆ
Razgovarala: Jovana S. Polić

„Za uspeh je važno ono što sanjaš“, rekao je, u usponu svoje karijere, Bojan Zulfikarpašić – jedan od najboljih svetskih džez pijanista. A onda su snovi postajali java.

„Jednog dana ušao sam u svoj studio u predgrađu Pariza i ostao zakovan za vrata – ušao sam u studio koji sam nacrtao sa četrnaest godina... Četvrt veka kasnije, sve je bilo kao što sam nacrtao, iako se zaista nisam trudio da pretočim taj crtež u stvarnost“, ispričao je Bojan Z, pijanista koji je svoj dečački san crtao ne samo olovkom sa četrnaest godina, već, pre svega, blistavom, višedecenijskom, međunarodnom karijerom, za koju je nagrađen najprestižnijim svetskim priznanjima.

Izabran je za najboljeg solistu na takmičenju „Concours de la Défense“; dobio je titulu Viteza reda umetnosti i književnosti; nagradu „Django Reinhardt“ za muzičara godine; proglašen je najboljim evropskim džez umetnikom; nosilac je dve nagrade „Les victoires du jazz“ za najbolji album godine, te najboljeg džez muzičara…

Kad ovdašnja publika dobije priliku da divni tonovi Bojanovog klavira odzvanjaju beogradskim koncertnim salama ili klubovima, dug aplauz i pregršt emocija na licima zavladaju prostorom.

Bojan, ipak, nije samo veliki pijanista. Ovaj Beograđanin, jedan od najpriznaztijih svetskih džezera, van scene ostavlja utisak duhovitog, veselog, pametnog, šarmantnog, dragog i čoveka koga je ponos poznavati.

Počeo si da sviraš sa pet godina. Kako izgleda instrument tako malom detetu: kao igračka ili shvataš da je ozbiljnije?

Kad si klinac, ti si te visine, da si ispod klavijature i u visini žica pijanina. Dolazim do klavira, moj ćale svira i, sećam se, govorio mi: „E, ovu, ovu ovde, tu notu pritisni.“ Pritisnem i to stvara zvuk: dum, dum, dum, dum... Onda on na tu, moju, notu svira neku mnogu lepu muziku i meni izgleda kao da sam ja to uradio. Kad on nije tu, trčao bih prema klaviru i tražio magičnu notu. Ali, nisam uspevao da je nađem.

Uz to, imam burazera koji je stariji i već je krenuo u muzičku školu. Sećam se da sam išao sa njim u muzičku školu Kosta Manojlović u Zemunu. Čim sam video klavir, trčao sam prema njemu s mišlju: „Možda ću onu magičnu notu lakše ovde pronaći.“ I tako sam zapao za oko profesorima, pa su me upisali u muzičku školu sa pet godina.

Vrlo brzo si izašao iz tog, takozvanog, školskog pristupa muzici. Kako?

Kad sam imao šest godina, prijateljica mojih roditelja je donela album Bitlsa i meni je to bilo nešto neverovatno. Jer, Bitlsi su frontalna lobotomija i ti imaš potrebu da mlatiš glavom, čak i ako imaš šest godina. U tom trenutku kreće paralelno interesovanje: za klasičnu muziku i za rok, što su dva komplementarna pristupa muzici. Jedan je preko nota, drugi, kako bih rekao – na uši.

Kao klincu, bavljenje muzikom bilo ti je izazov i zbog bine i svih onih devojčica koje te gledaju, vrište i zaljubljuju se...

Bio sam u osnovnoj školi i kao pravimo koncept benda. Dan pre toga, prvi put sedam za bubnjeve i onda odlučujemo da ja sviram – bubnjeve. Željko Mitrović je svirao bas u toj našoj ekipi. Sviram bubanj, žuljaju ruke, ali kapiram da kad sviraš, svi te gledaju, jer si na bini. Kao i kasnije, potrebna ti je neka mala motivacija.

Motivacija se sigurno promenila vrlo brzo, jer počinješ da sviraš džez, a na džez svirke ne dolaze oni koji bi samo da gledaju slatke klince na bini...

Počinjem da slušam muziku koja je malo kompleksnija i koja meni više prija, ali koja izlazi iz domena popularnosti kod školskih drugarica. Odlazim na prvu probu sa džez muzičarima i kažem: „Momci, imam pola sata, posle moram da bežim na drugu probu.“ Na to su mi rekli: „Mali, možeš da bežiš - odmah.“ Drugačije smo videli – mene. Ja sam sebe gledao kao mladu zvezdu, a oni su mi, praktično, rekli: „Momak, beži da te više ne vidimo“. I od raznih reakcija koje čovek može da ima u takvoj situaciji, baš to mi postaje - izazov. Zbog toga sam i rešio da sviram sa nesimpatičnim, ali u isto vreme duhovitim, ljudima u zadimljenom džez klubu, pred kurvama i alkoholičarima. Tako je to barem meni izgledalo sa 15 godina. A još više mojim zabrinutim roditeljima.

Sa 20 godina dobijaš nagradu najboljeg mladog džez muzičara tadašnje Jugoslavije…

Pre toga dobijam stipendiju da odem da studiram u Americi. Odem tamo i shvatam da je to muzika koja može da interesuje neke starije ljude, ali i klince mojih godina, pa i mlađe i da nije, automatski, vezano za zadimljeni džez klub Doma omladine, je li - sa ona tri alkoholičara i četiri kurve. Čak su i moji profesori u Mokranjcu, kad su čuli gde i šta sviram, govorili: „Sviraš kafansku muziku, za propale ljude.“ Vratio sam se posle nekoliko meseci iz Amerike, jer sam zamenio američki san sa američkom realnošću. Ali mi je taj prvi odlazak u Ameriku otvorio prozor, promaja je ušla unutra i promenila mi ideju o toj muzici.

A da se vratimo, pre tog novog početka, na vojsku. Postoji zanimljiva priča o tome kako si u vojsci svirao narodnjake...

To je bio jedini način da održim kontakt sa instrumentom. Da ne zakržljam. Prijavio sam se za audiciju u kasarni i ispadoh jedini čovek u celoj kasarni sa završenom nekom muzičkom školom. Svirali smo sve: od Crvene jabuke do Sinana Sakića.

Kako se jedan roker i džezer miri s tim?

Izgledalo mi je kao cena koju u ovoj zemlji moraš da platiš. Ipak, ja tu otkrivam drugu stvar: postoji mnogo toga što mogu da prenesem drugima, jer već imam neku poziciju sa svojim znanjem muzike. Druga stvar, kad si godinu dana u takvom bendu, počneš i da pevaš. Tako sam naučio da koristim mikrofon. Potrebno je da digneš ljude na noge, kako bi plesali i da strateški napiješ oficire, koji su „za onim tamo stolom“.

A kad napiješ oficire, dobiješ slobodan dan, pa je to motiv?

Tako je. Ali i počinjem da sanjam o tome da odlazim negde gde ću biti okružen ljudima svog godišta, ali koji, kao i ja, znaju i rok, i džez, i fank, i klasičnu muziku. I kad sam otišao u Francusku, to nalazim vrlo brzo.

Parafraziraću te, jednom si rekao da je ključ uspeha – san...

Svako može da definiše san kako hoće, a meni je mnogo ideja, i zvukova, i zvučnih kombinacija, i kompozicija,“ dolazilo“ u nekoj zoni pre nego što padnem u san. I sigurno je puno toga dolazilo baš iz snova.

U Francusku odlaziš da studiraš. Tamo kreće i tvoja muzička karijera uzlaznom putanjom, ali se opet srećeš sa zadimljenim džez klubovima, u kojima sede aklohodičari i tri kurve...

Četiri kurve!

Da, ali na to sam bio spreman. U Parizu, u isto vreme, postoji šira tradicija i klubova i svirki, u kojima si mogao da sretneš nekog od velikih muzičara.

S jedne strane, počeo sam da pravim prijateljstva sa drugim studentima. Tako smo krenuli iz početka. Idemo u bilo kakav klub, za bilo kakve pare... I, ispostavilo se vrlo korisnim moje pređašnje iskustvo, ono što sam ovde naučio od onih tvrdokornih džez muzičara. Bio sam spreman.

U životu neke stvari donese neka reka kojom plovimo, a neke izabereme... Je li muzika najbolja stvar u životu, koju si izabrao?

Definitivno, da. Najbolji deo mene je zapravo u tom delu koji se bavi muzikom. I muzika me je mnogo puta spasla situacija u kojima se nisam snalazio najbolje. I kad su mnoge stvari otišle u majčinu, muzika mi je davala snagu da se skrpim sam sa sobom. Naravno, muzika nije osoba, nije ni stvar, ali zaista imam takvu relaciju sa muzikom da od nje dobijam mnogo, ali i da njom dajem drugima takođe mnogo. U nekom trenutku sam tako u ljudima prepoznao te poglede i opčinjenost, koje sam ja imao. Hranim se njome i uspevam da druge hranim, svirajući.

Kojom se ti muzikom hraniš, kad je ne stvaraš?

Slušam dosta elektronske muzike. Sa ovim modernim dobom, imaš te neke mlade ljude koji me fasciniraju, a koji su izabrali da im instrumenti budu kompjuter, različiti programi i drugačiji načini sklapanja tih elemenata. Ali me interesuju i svi drugi muzički žanrovi.

Ali, i ti imaš jedan projekat koji je na tragu ovoga o čemu govoriš...

Elektronikom nekad mogu da zamenim prisustvo drugih muzičara. Imam taj projekat sa dvojicom drugih multiinstrumentalista i producenata, sa kojima pokušavam da napravim neki minimalizam, neću reći pop, da ne zvuči banalno, ali minimalistički elektronski pristup, gde bismo pozvali neke pevače koji su zainteresovani za dobru elektronsku muziku.

U tvojoj muzici ima dosta Balkana. Je li to muzički izraz koji ti se posebno sviđa, ili je i neka vrsta nostalgije?

Šta je prvo, koka ili jaje... Nostalgija jeste. Dok sam ovde živeo, slušao sam sve osim narodnjaka. A i ako se desi da su narodnjaci, onda sam tražio da to bude nešto što je izvorno. Kad sam otišao odavde, kad sam otvorio kofer, ćevapčići su zasmrdeli. Sa sobom poneseš deo onoga što si. I ti jednog trenutka kapiraš da je to, hteo ti ili ne hteo, deo tvog identiteta.

Onda počinje rat ovde. A rat je vrlo stereotipna stvar. Šalje jednu jedinu sliku o ovome ovde – divljaci. Ti si tamo i imaš mogućnost da pošalješ, pa i o svojoj zemlji, sliku sa mnogo više nijansi. Našao sam se u toj poziciji, budući da su ljudi znali odakle sam, da budem neki nosač informacije. Onda sam počeo da provlačim tu stranu o Balkanu. Bilo mi je važno da osete moju viziju svega toga. I ljudima je to prijalo, posle svih slika rata odavde. Video sam to i kao neku vrstu zadatka: da branim zemlju svojom umetnošću. Kapiram da umetnost ima i tu snagu da bude jača od bilo kakvog topa ili pištolja.

Ti si, ipak, odavde otišao osamdesetih, kad se rađao takozvani Novi talas...

Osamdesete su ovde bile značajne: Paket aranžman, eksplozija dizajnera, ljudi koji prave odlične spotove... I videvši sve to poslednja stvar koja mi je prolazila kroz glavu, jeste da idem iz Srbije.

Ali, ovde sam dostigao neki svoj plafon sa 18 godina. Bio sam pijanista Big benda, dolazim u osam na posao, i nigde nikog nema do 10-11 sati. A onda, od 11, svi su u foajeu, sede i caskaju. Ulazi tip sa trombonom, pogleda me i kaže: „Ako, ako, vežbaj...“ To nije to. Tako se ne radi, ako hoćeš da postigneš nešto veliko.

U početku nisam otišao zbog politike, ni rata, već zbog želje da iz sebe izvučem maksimum.

Posle tri decenije karijere, mnogo albuma, mnogo muzičkih projekata, turneja, nagrada... šta danas radiš novo?

Od budućih projekata, trio sa kojim sviram već više od decenije, a koji, pored mene, čine basista Scott Colley i bubnjar Nasheet Waitspriprema, snima nešto novo, gde će nam gosti biti nemački trombonista Nils Wogeram, italijanski trubač Paolo Fresu i franko-američki saksofonista Jacques Schwartz-Bart.

Ono što radiš je, s jedne strane, autentično, a s druge – raznoliko. Koliko ti je teško da balansiraš u različitim žanrovima, sa različitim ljudima, različitim muzikama: Modern Times Quartet, elektro-bend, tradicionalna muzika kakvu praviš sa Amirom Medunjanin...

U svemu tome ja sebe nalazim. Kad sam završio studiranje muzike, usmerio sam se na instrumentalni džez. Ali vrlo brzo se pokazalo da je sve ono što sam slušao i pre toga, ono što sam svirao u međuvremenu, zapravo ono što čini tu moju širinu. Ni u jednom od tih projekata ne pravim kompromis u umetničkom smislu. U svakom dam sebe 100 posto i to je zapravo moja ljubav prema svakom od tih muzičkih žanrova.

Na Balkanu je, ipak, najprepoznatljivije to što radiš poslednjih desetak godina sa Amirom. Je li ti to i dalje izazov?

Ja sam tu prešao od glavnog aranžera i producenta, na ko-producenta i jednog od aranžera. To raste, jer je ona ta kreativna snaga koja gura. A ja tu sebe i dalje prepoznajem. Obaška što ljudima iz svih naših krajeva, iz regije, suze i osmeh kreću na istim mestima. Bez obzira što neki govore da smo drugačiji, da više nikada nećemo moći da delimo stvari, kao što smo delili za vreme Jugoslavije, mi time pokazujemo da to nije tačno. Jer, muzika je nešto što dodiruje duše, mimo svih nacionalnih, verskih ili bilo kojih drugih opredeljenja i ostalih gluposti.

Je li to tvoja potreba da i dalje imaš poveznicu sa Balkanom, ne pominjem, namerno, nijednu od ovih zemalja?

Kad sam počeo da se bavim mešanjem Balkana i džeza, prvo je to bila neka vrsta psihoterapije, a posle je prešlo u nešto mnogo više i kreativnije. Ukapirao sam da su ljudi sa kojima sviram, a koji nisu sa Balkana, vrlo zainteresovani za te vrste ritmova i melodija. Tako sam i došao do jedne strane mog muzičkog identiteta. No, u nekom trenutku sam shvatio da je to zatvaranje, jer ljudi su počeli od mene da očekuju da uvek sviram nešto što je balkansko. Tada sam se malo odvojio od toga, jer sam shvatio da taj moj balkanski potpis može da se nađe u zvuku klavira i u načinu na koji sklapam muzičke elemente, a da ne moram da sviram balkansku muziku. Ali, kad sam upoznao Amiru, onda sam shvatio da je njen glas mnogo jači od bilo kog instrumenta u samom tom dodirivanju ljudi.

Možemo li tu vrstu muzike da nazovemo etno džezom?

Ja bih pre rekao da je to aranžiranje našeg folklornog bogatstva u modernije ruho. Ali se trudim da kad to radim zadržim snagu same pesme. Ili, ako se radi o nekom džez farbanju, da to ne bude paralelni spoj, pa da je s leve strane džez, a s desne folklor, već da zvuči kao jedna muzika, sa jednom, ujedinjenom, snagom.

I u tome ostaješ autentičan i tvoj „rukopis“ je tu vrlo prepoznatljiv...

To mi je drago da čujem, to je ono što me ispunjava velikim zadovoljstvom, jer pokušavam da ostavim prepoznatljiv trag, koji nije kopiranje bilo čega. Na taj način stavljam svoje vizije estetike, svoje doživljaje, pa i svoj život u taj muzički izraz.

Kakav ti je danas odnos prema Srbiji?

Odlazeći, ostavio sam ovde mnoge drage prijatelje i familiju. Ne osećam da dugujem bilo šta ovom gradu, ni zemlji. Ali mi je logično da imam svoje mesto i ovde.

Srbiju volim zbog dve stvari: zbog geografije i zbog ljudi. Kad kažem geografija, mislim i na svetlost, i na zalazak sunca u Beogradu, i na sve one stvari koje su toliko tipične i koje mogu da prepoznam samo ovde. To je ono što mi fali. I drugo, društveni odnosi.

Beograd ti je bio baza, nadgradnji su doprineli drugi gradovi. Koji je tvoj grad?

Pariz je zajednica muzičara iz drugih zemalja, i sa drugih kontinenata. To svakako meni odgovara, budući da sam odrastao kao Jugosloven i u Jugoslaviji. U „ono“ vreme bilo je normalno da budeš s koca i konopca. Pariz definitivno jeste grad u kom su mi se dešavale stvari koje nazivamo „second level“, ili „level up“. Iz Pariza sam otkrivao Barselonu, London i mnoge druge gradove i zemlje. Bez ikakvih pretenzija, mogu za sebe da kažem da sam evropejac, ali ne onako kako se ljudi ovde dele: ja hoću, ja neću u Evropu. To je, jednostavno, moja realnost. Dvadesetpet godina pitujem Evropom, iste nedelje sam i u Italiji, i u Nemačkoj, i u Portugalu, i vraćam se u Pariz. Poznajem je kao što neko poznaje svoju zemlju. Realnost je dovela do toga da se osećam kao kod kuće i kad sam u Oslu, Istambulu i naravno u Beogradu.

Kad si u muzičkoj školi, kao što sam ja bio, niko, ali baš niko, ne spomene taj život profesionalnog muzičara, napravljen 85 posto od putovanja. Biti profesionalni muzičar, znači biti profesionalni putnik.

Zar to nije takođe dobra strana tvog posla. Obilaziš planetu, upoznaješ neka nova mesta, nove ljude, kulture, gastronomiju...

Nije to samo ono lepo. Ti spavaš po autobusima i avionima, spavaš malo, ili makar nedovoljno, danas imaš koncert ovde, sutra na potpuno drugom kraju zemlje, ili sveta... Samo što stigneš, već moraš da se pripremaš za nastup, pukneš prstima, kao čarolija, i moraš da budeš pun energije i snage. Kao Feniks se dižeš, da bi ljudi uživali.

Ali, i ako nisi muzičar, može da se desi da spavaš po tri sata, umoran si, a uz to, recimo, ne radiš sa strašću koja te u ovom slučaju „vozi“ i kojom stvaraš magiju na sceni...

Posle iskustva od dvadeset i kusur godina, koliko sam na putu, ako počneš da praviš od svoje strasti profesiju, moraš da znaš kako da balansiraš, da se ne istrošiš, da ti to ne postane rutinski posao - kao da radiš u nekoj kancelariji. Jer bi, u tom slučaju, bilo mnogo manje izazova u svemu tome.

Možda bi nestala strast...

Istina... Ja se ovim i dalje bavim sa nesmanjenom strašću, ali moram da znam da s vremena na vreme prekinem. Da isključim i klavir, i muziku i putovanja. Baciš plovak, pecaš i zviždiš. Ali, ne možeš sebi često da daš tu slobodu. Bilo je perioda kad sam odlazio od kuće s mišlju: čekaj, tek sam stigao, samo što sam iz kofera izbacio prljave stvari i već sutra – idemo dalje. Ljude to ne interesuje, kad ti dolaze na koncert. Njih zanima tih sat ili sat i po „Ikarovog leta“, pre nego što mu sagore krila. Posle toga, nikog ne interesuješ. Osim doktora, ili dilera... (smeh)

 

TAČKA

 

Na šta si u životu stavio tačku?

Na kompromis. Pre svega na kompromis kad je reč o gubljenju vremena, za sve ono što nije vredno tog najdragocenijeg resursa.

Imaš li snage, a ne vremena, da pratiš sve ono što se, na društveno-političkom nivou, dešava u tvom rodnom gradu i zemlji iz koje si otišao pre skoro tri decenije – ili si na to stavio tačku?

Koliko god mi govorili da stavim tačku na sve to i da budem srećan što sam otišao odatle, ja ipak ne mogu. Jezik kojim govorim i način na koji funkcionišem je predodređen time odakle sam. A možda je to sve samo velika zamka za mene, što se toliko identifikujem sa onim odakle sam, pa me to dotiče na način koji je takav da boli. Pre nekoliko godina sam mislio da je ono što se kod nas dešava nekako kraj krajeva. A onda mi se učinilo da smo mi neka avangarda... Kao da to inspiriše i ostatak sveta, koji se, gle užasa, ugleda na nas, a najviše na političku scenu. Tako dobiješ Trampa za predsednika Amerike i pomisliš: ovaj kao da je skinuo Vučićeve fazone.

Ostali naslovi

Zvezdara je vidljiva na mapi prestonice
Piše: Vesna Zdravković
Ono što je u zdravstvu dom zdravlja to je opština za njene građane. Lekari opšte prakse daju prvu pomoć u lečenju pacijenata, dok je opština mesto na kojem se rešavaju problemi građana iz različitih oblasti, najviše infrastrukturne prirode. Kako funkcionišu stvari na lokalu pitali smo i saznali od Ivone Fuštić koja radi u kabinetu predsednika opštine Zvezdara
U protekle dve godine SOKOJ preteko kolege iz Hrvatske po prihodu
Srpska ekonomija
Povodom informacije dobijene iz Sokoja, da je Dejan Manojlović, dosadašnji direktor Sokoja, dobio poverenje članova Upravnog odbora Sokoja, te da će i u novom mandatu obavljati funkciju direktora, upriličili smo razgovor sa gospodinom Manojlovićem, na ovu , ali i druge aktuelne teme iz života i rada Sokoja
Pravni okvir zaštite podataka o ličnosti harmonizovan je sa standardima EU
Piše: Ljiljana Staletović
Iako obavezu dostavljanja evidencije o licu za zaštitu podataka o ličnosti u Republici Srbiji ima više od 12.000 subjekata, čini se da je nisu svi prihvatili. O tome za Srpsku ekonomiju govori Milan Marinović, poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti
Sokoj konstantno radi na unapređenju položaja naših muzičkih autora
Srpska ekonomija
Na konferenciji CISAC-a, Međunarodne konfederacije društava autora i kompozitora, koja je u decembru održana u Budimpešti, učestvovao je i Sokoj. Delegaciju Sokoja predvodio je Srećko Barbarić, direktor Sektora za dokumentaciju i raspodelu Sokoja
Prioritet - briga o svim kategorijama društva
Piše: Ljiljana Staletović
Ulaganje u infrastrukturu je ključno, ali podrška u zapošljavanju i samozapošljvanju, kulturni i sportski sadržaji, edukativne aktivnosti, obrazovanje, čine život lakšim i usmeravaju parove da porodice vraćaju korenima i opredeljuju se za istinske vrednosti i kvalitetniji život, kaže Bojana Božanić, predsednica Saveta za rodnu ravnopravnost Opštine Čajetina
Kragujevac čini čuda za medicinsku nauku u regionu
Srpska ekonomija
U Banja Luci je nedavno bila promocija knjige „Fiziologija“ koju je priredio tim stručnjaka sa FMN u Kragujevcu. Ovaj fiakultet je najbolje rangiran naš fakultet na Šangajskoj listi i to je razloga da profesor dr Vladimir Jakovljević ima razloga da bude ponosan na svoj tim
Ćutanje uprave prelazi u istoriju
Piše: Ljiljana Staletović
Pravo je građana da traži i dobije informacije od javnog značaja, a obaveza vlasti da ih pruži. Obavezu izrade i objavljivanja informatora o svom radu ima, po nekim procenama oko četrnaest do petnaest hiljada organa vlasti. O tome za Srpsku ekonomiju govori Milan Marinović, Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti
Sokoj dobija novi informacioni sistem
Piše: Vladimir Đurić
Direktor Sokoja Dejan Manojlović, uz prisustvo svojih saradnika Jovana Miloševića, pomoćnika direktora, Predraga Negovana, Direktora IT sektora i Dejana Smiljanića, IT konsultanta, u ime Sokoja je potpisao Ugovor o izradi novog informacionog sistema. O važnosti ovog događaja pričali smo sa direktorom Sokoja Dejanom Manojlovićem
Saradnja Srbije i BiH u domenu autorskih prava je odlična
Piše: Vladimir Đurić
Vladimir Marić je već nekoliko godina direktor Zavoda za intelektualnu svojinu Srbije. Ova značajna institucija vodi računa o tome kako se sprovodi zaštita industrijskih i autorskih prava. U tom domenu ističe se odlična saradnja sa BIH
Službe izmedju zakona i politike
Piše: Dragana Bokan
Da li su u periodu dok je bio na vlasti Josip Broz Tito, Službe bile jedinstvene, odnosno kada su počela previranja i odvajanja po republičkom modelu.Ovo su samo neka od pitanja kojim se u svojoj knjizi „Službe bezbednosti Jugoslavije – od Brionskog plenuma do raspada države bavio dr Radojica Lazić, profesor Fakulteta za diplomatiju i bezbednost