Dobro došli na web portal SRPSKA EKONOMIJA

ZVUCI SRCA

Novinari razgovaraju
Paparaco: Miloš Nikolić
Prisluškivala: Nataša Draganjac

Ivanka Ristovski, novinarka RTS-a, Predrag Vujić, glavni urednik „Monda” i Branko Rosić, zamenik urednika „Nedeljnika”, u nešto opuštenijem razgovoru, i bez politike, s našim glavnim urednikom Nenadom Čalukovićem

Nismo imali dilemu gde ćemo razgovarati s novinarima. Izbor je bio lak – kafić „Zvuci srca” u Čuburskoj 12 u Beogradu. To je prvi kafić u kom rade mladi s blagim smetnjama u mentalnom razvoju. Zaposleno je njih 15, od 18 do 35 godina, a o njima se brine humanitarna organizacija „Dečje srce”.

IVANKA: Sjajna atmosfera i prilika da se zaposle mladi s problemima u razvoju. To je nešto čega bih volela da ima više. Kao da smo zaboravili na prave, istinske vrednosti. Kod nas, recimo, postoji zakonska obaveza da na pedeset zaposlenih mora da dođe jedna osoba sa smetnjama u razvoju, ali to se očigledno ne poštuje. Mislim da sam naletela na istraživanje koje govori da su se kompanije češće odlučivale da plate kazne nego da zaposle takve ljude. To je naša stvarnost. Ovaj kafić je najbolji primer da je tu svest potrebno razvijati.
 

TAČKA: Branko, odrastao si u Beogradu, da li je ranije bilo ovakvih mesta?

ROSIĆ: Nažalost, ja sam imao komšije sa sličnim problemima. To je bila neka stigma. Ne samo što se ti ljudi nisu uključivali u društveni život nego su i njihove porodice nosile teret okoline. Ovoga nije bilo nikada. Mene je mnogo obradovalo što je otvoren ovakav kafić i što je naišao na topao prijem kod svih u Beogradu. Voleo bih da je više ovakvih mesta.

VUJIĆ: Ja sam za ovo čuo na Tviteru. Kad sam prvi put ušao u kafić, imao sam isti osećaj kao kada sam kupovao stan. Čim sam ušao, znao sam da će to biti moj stan. Takav osećaj imao sam i kada sam došao u ovaj kafić. Kao da sam došao u kuću kod drugara, neka toplina... Kada sam pričao s devojkama i momcima koji ovde rade, od njih sam dobio neku čudnu energiju. Potpuno čistu, neiskvarenu, iskrenu. Dobio sam osmeh. Ovo je sjajna stvar stvarno.

TAČKA: Još jedna dobra vest je to što su svi gosti kafića mladi ljudi, što razgovaraju, a ne drže mobilne telefone u rukama…

VUJIĆ: Neke moralne vrednosti koje su se poštovale kad smo mi bili mlađi danas su očigledno poremećene, a razloga je „mali milion”. Ratovi, sankcije, šta sve nismo prošli... To je potpuna erozija svega. I onda gledamo klince koji su uglavnom na Jutjubu ili Instagramu, ali sada u ovom kafiću vidimo i ove mlade. Znači, nije sve izgubljeno.

ROSIĆ: Za mlade danas imamo ono što se zove zipovanje teksta. Onda je došao Instagram, tu nema teksta. Počeo sam da dobijam intervjue u kojima mi sagovornici na pitanje odgovaraju smajlijem ne znajući da ne mogu to da objavim u magazinu. Mladost je uvek bila sumnjiva. Nama su govorili: umesto da čitaju „Na Drini ćupriju”, oni čitaju Zagora. Zato se uvek plašim da u javnosti kažem nešto protiv mladih generacija, mada čujem da one ne kupuju i ne čitaju knjige, a onda se setim da smo i mi bili sumnjivi starijima. Prigovarali su nam da ceo dan gledamo televiziju, a mi smo imali dva kanala. Ne znam šta smo gledali, program se završavao u jedanaest sati. To je bila prva revolucija, ali eto postoje teoretičari zavere koji smatraju da su sve ove tehnologije uvedene da bi se zaglupela planeta. Možda smo mi stariji malo zavidni jer to nismo imali. Mi smo odrasli u periodu kad nije bilo video-spotova. Zavidan sam, evo, ja bih sad voleo da sam pre trideset godina mogao da imam Jutjub makar na jedan sat.

IVANKA: Mene ova atmosfera podstiče na dobro bez obzira na to što živimo u sistemu pomućenih vrednosti. Moramo mlade stalno da podstičemo i podsećamo šta je dobro, a šta ne. To bi trebalo da bude i najvažnija misija škole. Deca treba da uče i da se trude zbog vere da će im znanje pomoći da jednog dana budu bolji ljudi, uspešni u svom poslu. Čini mi se da danas najčešće uče zbog ocena, koje su bitne u datom trenutku, i da se ne udubljuju previše ni u šta… Virtuelna stvarnost zamenila je realnu. Ako niste prisutni na društvenim mrežama, kao da ne živite život. Postalo je nezamislivo da većini mladih dan ne počne čitanjem na telefonu.

ROSIĆ: Nije ni mene lektira naučila knjigama nego muzika. Možda će njih neka igra isto privući. Ja sam dolazio prečicom do knjiga, ne preko nastavnice srpskog, nego preko idola iz muzike koji su mi preporučivali šta da čitam.

IVANKA: Zašto ne preko nastavnice srpskog?

ROSIĆ: Zato što je mladost uvek buntovna, ona uvek mora da bude u kontri.

IVANKA: A koliko su mladi danas zaista u kontri? Ja se bojim da će sve ovo otupeti oštricu bunta. Važno je da se zadrži kritičko mišljenje. Da se razvija pozitivan odnos prema životu. I da u školi i u porodici ojača. Da se mladi pitaju zašto, kako, a ne da kao mašine prihvataju sve onako kako jeste, bez potrebe da se pitaju. Onog trenutka kad prestane ta upitanost, naši klinci uplivavaju u površnost bez promišljanja o stvarnosti, o sopstvenim potrebama, ciljevima. To je, prema mom mišljenju, suštinski problem.

VUJIĆ: Mi smo bili iskustvena generacija. Onaj ko je nosio adidas top 10 bio je dasa u školi, a njima je sad sve dato. Oni mogu da modeliraju svoje patike, što je u redu, ali moraš da pročitaš jednu knjigu. Problem je u tome što oni ne znaju da komuniciraju jedni s drugima, ne znaju da prepričaju stvari koje slušaju. Nemaju iskustvo, jer ono se stiče s drugarima ispred zgrade, dok igraš lastiš ili ćoškariš ispred drakstora, ma koliko to zvučalo bez veze. Oni to nemaju.

TAČKA: Novi trendovi verovatno poskupljuju život? Kakvi ste ekonomisti?

IVANKA: Nisam dobar.

ROSIĆ: Nikad društvo nije bilo konzumentsko kao danas. Čim otvorim oči, meni se nešto nudi. Od kobasice do mobilnog. Što je veća ponuda, to je veća i potražnja. Ali problem je odabrati.

VUJIĆ: Malopre sam rekao da sam pre nedelju dana konačno imao tačan broj u slagalici na suvo. Nemam pojma, ali ja sam kao penzos. Znam da račune plaćam do petnaestog u mesecu. Odmah deo plate ide za to i nema greške. Podržavam ekonomiju i privredu ove zemlje, ja plaćam sve i onda me iznervira kad mi iz poreske kažu: imaš kamatu na imovinu jer nisi plaćao kvartalno. Ja moram hiljadu dinara dodatno da platim, a one koji duguju milione i milijarde ne diraju.

TAČKA: Rosiću, kakvi su ekonomisti Braunovići, glavni junaci tvog novog romana Za sutra najavljuju konačno razvedravanje?

ROSIĆ: U svemu su dobri, osim u ekonomiji života. Žive s kamatom i imaju životni kredit.

TAČKA: Ali na kraju svako plaća svoj „kredit”?

ROSIĆ: Kažu da sam ih sve kaznio po zasluzi.

VUJIĆ: Kad bih mogao da biram koji bih roman napisao, ja bih rekao ovaj Rosićev.

TAČKA: A na šta biste stavili tačku?

IVANKA: Na prostakluk, primitivizam i bahatost. Kad bi se to
obuzdalo, mnoge stvari bile bi nam bolje. Mislim da se ulaganje u dobrotu i pristojnost uvek na kraju isplati.
ROSIĆ: Na to da izlazim svim ljudima u susret.

VUJIĆ: Da me prave magarcem, razni.

Stavili smo tačku na ovaj zanimljiv razgovor, a defektolog iz „Dečjeg srca” Sašenka Mirković priznala nam je da otkada je otvoren kafić „Zvuci srca” ima sasvim drukčije mišljenje o novinarima. Naravno, mnogo pozitivnije.

Nismo imali dilemu gde ćemo razgovarati s novinarima. Izbor je bio lak – kafić „Zvuci srca” u Čuburskoj 12 u Beogradu. To je prvi kafić u kom rade mladi s blagim smetnjama u mentalnom razvoju. Zaposleno je njih 15, od 18 do 35 godina, a o njima se brine humanitarna organizacija „Dečje srce”.

IVANKA: Sjajna atmosfera i prilika da se zaposle mladi s problemima u razvoju. To je nešto čega bih volela da ima više. Kao da smo zaboravili na prave, istinske vrednosti. Kod nas, recimo, postoji zakonska obaveza da na pedeset zaposlenih mora da dođe jedna osoba sa smetnjama u razvoju, ali to se očigledno ne poštuje. Mislim da sam naletela na istraživanje koje govori da su se kompanije češće odlučivale da plate kazne nego da zaposle takve ljude. To je naša stvarnost. Ovaj kafić je najbolji primer da je tu svest potrebno razvijati.
 

TAČKA: Branko, odrastao si u Beogradu, da li je ranije bilo ovakvih mesta?

ROSIĆ: Nažalost, ja sam imao komšije sa sličnim problemima. To je bila neka stigma. Ne samo što se ti ljudi nisu uključivali u društveni život nego su i njihove porodice nosile teret okoline. Ovoga nije bilo nikada. Mene je mnogo obradovalo što je otvoren ovakav kafić i što je naišao na topao prijem kod svih u Beogradu. Voleo bih da je više ovakvih mesta.

VUJIĆ: Ja sam za ovo čuo na Tviteru. Kad sam prvi put ušao u kafić, imao sam isti osećaj kao kada sam kupovao stan. Čim sam ušao, znao sam da će to biti moj stan. Takav osećaj imao sam i kada sam došao u ovaj kafić. Kao da sam došao u kuću kod drugara, neka toplina... Kada sam pričao s devojkama i momcima koji ovde rade, od njih sam dobio neku čudnu energiju. Potpuno čistu, neiskvarenu, iskrenu. Dobio sam osmeh. Ovo je sjajna stvar stvarno.

TAČKA: Još jedna dobra vest je to što su svi gosti kafića mladi ljudi, što razgovaraju, a ne drže mobilne telefone u rukama…

VUJIĆ: Neke moralne vrednosti koje su se poštovale kad smo mi bili mlađi danas su očigledno poremećene, a razloga je „mali milion”. Ratovi, sankcije, šta sve nismo prošli... To je potpuna erozija svega. I onda gledamo klince koji su uglavnom na Jutjubu ili Instagramu, ali sada u ovom kafiću vidimo i ove mlade. Znači, nije sve izgubljeno.

ROSIĆ: Za mlade danas imamo ono što se zove zipovanje teksta. Onda je došao Instagram, tu nema teksta. Počeo sam da dobijam intervjue u kojima mi sagovornici na pitanje odgovaraju smajlijem ne znajući da ne mogu to da objavim u magazinu. Mladost je uvek bila sumnjiva. Nama su govorili: umesto da čitaju „Na Drini ćupriju”, oni čitaju Zagora. Zato se uvek plašim da u javnosti kažem nešto protiv mladih generacija, mada čujem da one ne kupuju i ne čitaju knjige, a onda se setim da smo i mi bili sumnjivi starijima. Prigovarali su nam da ceo dan gledamo televiziju, a mi smo imali dva kanala. Ne znam šta smo gledali, program se završavao u jedanaest sati. To je bila prva revolucija, ali eto postoje teoretičari zavere koji smatraju da su sve ove tehnologije uvedene da bi se zaglupela planeta. Možda smo mi stariji malo zavidni jer to nismo imali. Mi smo odrasli u periodu kad nije bilo video-spotova. Zavidan sam, evo, ja bih sad voleo da sam pre trideset godina mogao da imam Jutjub makar na jedan sat.

IVANKA: Mene ova atmosfera podstiče na dobro bez obzira na to što živimo u sistemu pomućenih vrednosti. Moramo mlade stalno da podstičemo i podsećamo šta je dobro, a šta ne. To bi trebalo da bude i najvažnija misija škole. Deca treba da uče i da se trude zbog vere da će im znanje pomoći da jednog dana budu bolji ljudi, uspešni u svom poslu. Čini mi se da danas najčešće uče zbog ocena, koje su bitne u datom trenutku, i da se ne udubljuju previše ni u šta… Virtuelna stvarnost zamenila je realnu. Ako niste prisutni na društvenim mrežama, kao da ne živite život. Postalo je nezamislivo da većini mladih dan ne počne čitanjem na telefonu.

ROSIĆ: Nije ni mene lektira naučila knjigama nego muzika. Možda će njih neka igra isto privući. Ja sam dolazio prečicom do knjiga, ne preko nastavnice srpskog, nego preko idola iz muzike koji su mi preporučivali šta da čitam.

IVANKA: Zašto ne preko nastavnice srpskog?

ROSIĆ: Zato što je mladost uvek buntovna, ona uvek mora da bude u kontri.

IVANKA: A koliko su mladi danas zaista u kontri? Ja se bojim da će sve ovo otupeti oštricu bunta. Važno je da se zadrži kritičko mišljenje. Da se razvija pozitivan odnos prema životu. I da u školi i u porodici ojača. Da se mladi pitaju zašto, kako, a ne da kao mašine prihvataju sve onako kako jeste, bez potrebe da se pitaju. Onog trenutka kad prestane ta upitanost, naši klinci uplivavaju u površnost bez promišljanja o stvarnosti, o sopstvenim potrebama, ciljevima. To je, prema mom mišljenju, suštinski problem.

VUJIĆ: Mi smo bili iskustvena generacija. Onaj ko je nosio adidas top 10 bio je dasa u školi, a njima je sad sve dato. Oni mogu da modeliraju svoje patike, što je u redu, ali moraš da pročitaš jednu knjigu. Problem je u tome što oni ne znaju da komuniciraju jedni s drugima, ne znaju da prepričaju stvari koje slušaju. Nemaju iskustvo, jer ono se stiče s drugarima ispred zgrade, dok igraš lastiš ili ćoškariš ispred drakstora, ma koliko to zvučalo bez veze. Oni to nemaju.

TAČKA: Novi trendovi verovatno poskupljuju život? Kakvi ste ekonomisti?

IVANKA: Nisam dobar.

ROSIĆ: Nikad društvo nije bilo konzumentsko kao danas. Čim otvorim oči, meni se nešto nudi. Od kobasice do mobilnog. Što je veća ponuda, to je veća i potražnja. Ali problem je odabrati.

VUJIĆ: Malopre sam rekao da sam pre nedelju dana konačno imao tačan broj u slagalici na suvo. Nemam pojma, ali ja sam kao penzos. Znam da račune plaćam do petnaestog u mesecu. Odmah deo plate ide za to i nema greške. Podržavam ekonomiju i privredu ove zemlje, ja plaćam sve i onda me iznervira kad mi iz poreske kažu: imaš kamatu na imovinu jer nisi plaćao kvartalno. Ja moram hiljadu dinara dodatno da platim, a one koji duguju milione i milijarde ne diraju.

TAČKA: Rosiću, kakvi su ekonomisti Braunovići, glavni junaci tvog novog romana Za sutra najavljuju konačno razvedravanje?

ROSIĆ: U svemu su dobri, osim u ekonomiji života. Žive s kamatom i imaju životni kredit.

TAČKA: Ali na kraju svako plaća svoj „kredit”?

ROSIĆ: Kažu da sam ih sve kaznio po zasluzi.

VUJIĆ: Kad bih mogao da biram koji bih roman napisao, ja bih rekao ovaj Rosićev.

TAČKA: A na šta biste stavili tačku?

IVANKA: Na prostakluk, primitivizam i bahatost. Kad bi se to
obuzdalo, mnoge stvari bile bi nam bolje. Mislim da se ulaganje u dobrotu i pristojnost uvek na kraju isplati.
ROSIĆ: Na to da izlazim svim ljudima u susret.

VUJIĆ: Da me prave magarcem, razni.

Stavili smo tačku na ovaj zanimljiv razgovor, a defektolog iz „Dečjeg srca” Sašenka Mirković priznala nam je da otkada je otvoren kafić „Zvuci srca” ima sasvim drukčije mišljenje o novinarima. Naravno, mnogo pozitivnije.

Nismo imali dilemu gde ćemo razgovarati s novinarima. Izbor je bio lak – kafić „Zvuci srca” u Čuburskoj 12 u Beogradu. To je prvi kafić u kom rade mladi s blagim smetnjama u mentalnom razvoju. Zaposleno je njih 15, od 18 do 35 godina, a o njima se brine humanitarna organizacija „Dečje srce”.

Ostali naslovi

Koliko je civilno društvo u Srbiji uključeno u izradu javnih politika?
Srpska ekonomija
Saradnja sa civilnim društvom na izradi zakona, uz unapređenje razumevanja uloge nevladinih organizacija i efikasnije korišćenje ekspertize ovog sektora, važne su za kreiranje efikasnih mera i javnih politika. Iako dijalog sa državom postoji, većina organizacija se ne oseća dovoljno uključeno, iako bi sve želele da rade na reformama
Dostupnost radne snage i inflacija najveći izazovi za privredu u 2024.
Srpska ekonomija
Unapređenje javnih finansija, borba protiv sive ekonomije i bolji uslovi za preduzetnike i inovacije trebalo bi da budu u vrhu liste prioriteta nadležnih institucija u 2024. godini kako bi se olakšalo poslovanje u Srbiji, pokazala je anketa članova NALED-a iz privatnog, javnog i civilnog sektora
Pokrenuta digitalna platforma Budi deo plana
Srpska ekonomija
Glas građana i privrede u urbanističkom planiranju jasnije i glasnije će se čuti nakon što je i zvanično pokrenuta digitalna platforma “Budi deo plana”, preko koje će korisnici, u realnom vremenu, dobijati obaveštenja o izmenama planskih dokumenata i moći da na njih elektronskim putem podnesu eventualne prigovor
Da li znate po kojim znamenitim ličnostima ulice u Beogradu na vodi nose ime?
Srpska ekonomija
Gradeći najmodernije naselje u Srbiji na desnoj obali Save, Belgrade Waterfront nije propustio da se s puno pijeteta odnosi i prema brojnim istorijskim ličnostima koje su zadužile kako Beograd, tako i čitavu našu zemlju
Sve je OK kada je neko tu za tebe
Srpska ekonomija
Podaci pokazuju da u Srbiji čak 1/3 mladih ne zna kako može dobiti psihološku pomoć, dok gotovo 40 odsto njih kaže da bi stigma u vezi sa mentalnim zdravljem morala da se smanji kako bi se ohrabrili da zatraže neophodnu pomoć
Koje benefite zaposleni najviše cene?
Piše: Jelena Zdravkovski
Privlačenje i zadržavanje talentovanih i kvalifikovanih zaposlenih je ključni izazov za kompanije u 2023. godini kako su pokazala brojna istraživanja. Kako bi se izdvojile od konkurencije i stvorile motivisano i zadovoljno radno okruženje, kompanije sve češće nude različite benefite svojim zaposlenima
Evropska unija ulaže u očuvanje kulturnog nasleđa i tradicije u malim sredinama
Srpska ekonomija
Seosko zvono u selu Smedovac kod Negotina kao i zvonik biće rekonstruisani zahvaljujući sredstvima Evropske unije iz projekta „EU za turizam i kulturno nasleđe“
Stabilnost, sigurnost i inovacije kao zajednički interes svih tržišnih učesnika
Srpska ekonomija
Tokom prethodnih 11 godina Srbija je prešla put od zemlje koju je odlikovala monetarna i finansijska nestabilnost i neizvesnost, do zemlje koja ima inflaciju uporedivu sa ostalim zemljama, stabilnu valutu...
Plaćena praksa za studente – važna stepenica na početku karijere
Srpska ekonomija
Prazno polje u CV-ju u delu radnog iskustva uobičajeni je problem s kojim se mladi susreću kada pred kraj studija ili sa „svežom“ diplomom u ruci krenu u potragu za prvim zaposlenjem
Obnova tradicionalnih kuća i pivnica u Negotinskoj Krajini
Srpska ekonomija
U negotinskim selima Rajcu, Rogljevu i Smedovcu, kao i u istoimenim vinarskim pivnicama u jeku je obnova jednog broja privatnih kuća i vinarskih zdanja koje kroz projekat "EU za kulturno nasleđe i turizam“ finansira Evropska unija, a sprovodi nemački GIZ